SV. KATARINA
Piše : Goran Ofak
Nakon što je prvo motorno letenje uspješno izvedeno i nakon što je dospjelo do granica Europe, koja je u to vrijeme bila vrlo vruća bačva, sa onim čeličnim obujmicama već podosta ispucalim. U cijelu tu vruću bačvu ulagala su se ogromna bogatstva isključivo u vojnu industriju i Pula, kao ondašnja glavna ratna luka Austrougarske monarhije, svjedočila je masi novonastalih izuma. Jedan od njih bio je i avion. Nakon što je prvi avion sagrađen u Puli i nakon što su skinuvši mu kotače postavili plovke, ratnoj luci bilo je potrebno i mjesto gdje će se on dalje duplicirati i usavršavati. Kao izvrsna lokacija za letački arsenal izabran je otočić Sv. Katarina, tada jedini otok kojeg Austrougarska mornarica još nije koristila.

  Vrlo brzo otok je „počišćen i poravnan“ i dobiva nove nastambe aviona, njihovih kreatora i nekih novih stanovnika. Jedan od tih novih stanovnika bio je i Hut. Veseo, zaigran i vrlo pametan mješanac. Došao je sa obližnje Varetonove stancije kada ga je kao jednomjesečno štene Hugo dobio na dar. Bili su njih dvoje jako dobar par. Hugo je živio na Monumentima u zgradi zvanoj „Vila Pionir“ i svakodnevno barkama dolazio na otok i u grad. Otkada je u gradu, u Krmpotićevoj knjižari upoznao Milku, sve je češće popodnevima pješačeći odlazio na Varetonovu stanciju. Tamo je živjela Milka u maloj trošnoj kućici kao podstanar, a sa sobom je iz Slovenije godinu ranije donijela svoju kujicu Šivu. Tako je i njezin jedini preživjeli potomak dospio kod Huga da ga danonoćno podsjeća na Milku.

   Bio je poseban pas u čijim si očima mogao prepoznati ljudske osjećaje i nije se razlikovao samo po tome. Razlikovao se i po lavežu, jer kada je lajao imao si osjećaj da nešto izgovara, nešto poput starog ratnog pokliča. Obožavao je otok, na kraju toliko jako da je Hugo morao zamijeniti „Vilu Pionir“ za sobicu u spremištu drva na otočiću. Iako je Milka poslom kod Krmpotića mogla dostojno živjeti u gradskoj četvrti, izabrala je drugačiji dio grada. Izrađivala je sapune, tinkture, ulja i ljekovite masti te ih često poklanjala svima kojima je to bilo potrebno, eventualno uz tek simboličnu naknadu.

   Još tada obronci prema Vallelungi bili su prepuni kadulje i mirte, a livade između Štinjana i Padulja prepune kantariona i koprive. Hugo je kao poručnik bojnog broda izabrao daljnju karijeru u zrakoplovstvu. Nakon tužnoga djetinjstva i stroge vojne škole spoznao je i strast za letom. Bila mu je potrebna veća sloboda i drugačije poimanje života, a sve izgledniji „veliki svjetski pokolj“ doživljavao je kao nešto u čemu ne želi sudjelovati. U početku je strastveno pilotirao, obožavao je morske vidike i piste, obožavao je zvuk mora kada bi ga rezao prilikom slijetanja. Obožavao je letjeti, pogotovo izviđačke letove duž talijanske obale, no otkada su hidroavioni naoružani bombama sve ga više to muči. A opet, vrlo je sretan jer zna da je upoznao nekoga koga jako dugo poznaje, nekoga koga osjeća kao svoju polovicu duše i tijela, a osjećao je u nutrini da je već jednom odslužio svoju pokoru.

   Sam otok vrlo ga je privlačio, imao je taj otok nekakvu posebnu snagu. Nakon dolaska Bizanta na otočiću su se uz geslo „ora et labora“ nastanili Benediktinci. A osam stoljeća prije dolaska aviona na otok nastanila se tu jedna djevojka, imena Zuana. Zuana je rođena u Marani, naselju između Fažane i Peroja. Kada joj se bližila četrnaesta godina nekolicina obitelji radila je na paljenju vapnenica u obližnjem kamenolomu. Zbog greške u dodavanju vapna u vodu za gašenje
desila se eksplozija i troje ljudi je smrtno nastradalo, jedna od njih bila je i njezina majka. Nekoliko dana nakon toga događaja tuda su prošli konjanici, vitezovi koji su sa Gottfriedom Bujonskim krenuli put Jeruzalema. Jedan dio grupe išao je morskim putem uz obale Istre i zbog havarije na brijunskom otočju uspijevaju Fažanskim kanalom doći do kopna.

   Započinju potragu za hranom i nailaze na Maranu. Tu se i zadržavaju prve noći, a jedan golobradi mladi vitez iz skupine pogledom traži Zuanine oči. Istoga trenutka Zuana je kao ukopana zanijemila i osjetila snažnu ljubav prema njemu. Lijepo okruglo lice zarumenilo se, a spuštene glave i podignutim očima tražila je njegov pogled. Zuanin otac, shrvan zbog smrti žene odlučuje otići sa križarima i na taj način sprati zlo za koje je vjerovao da su im nanijeli pogani. Zuanu ostavlja da služi pateru Zanekiju, mjesnom svećeniku i njihovom prijatelju.
Zuanin vitez na odlasku daruje joj platneni vezeni križ i čvrsto joj stisne ruku kao da joj kaže: „čekaj me... vratit ću ti se“.

   Pater Zaneki je koristio jedan crkveni posjed ispod Štinjana, koji se u vrijeme Carske ratne luke naziva Zonchi. Tamo su obližnji mještani donosili masline na preradu ulja i naravno dobar dio ostavljali crkvi, a pomagala mu je i bratovština Sv. Maeste ponad Štinjana. Zaneki ga je
kasnije dijelio po obližnjim samostanima.

   U samostanu na otočiću posvećenom Svetoj Katarini živjela je i Serafina koja je bila zadužena za održavanje vrta i pripremu ljekovitih pripravaka. Pater Zaneki najviše je ulja davao upravo njoj. Svoju tugu zamijenila je za ljubav prema liječenju i pomaganju svima kojima je to bilo potrebno. Bila je plemićka kćer, no njezin je otac odbio dati miraz za njezinu udaju za siromašnoga pučanina i zbog toga ju je sklonio u samostan. Na molbu patera Zanekija da prihvati Zuanu i pomogne joj u novom životu, Serafina je sa zadovoljstvom pristala. Ubrzo su postale jako prisne i nitko od ostalih nije imao previše kontakta sa njima, osim kada je bilo potrebno kakvo ulje od gospine trave ili mješavina biljaka sa kojom su liječile rane.

   Serafina je Zuani prenijela svo svoje stečeno znanje i ljubav te pomoć da lakše dočeka svoga viteza. Sa svakim cikom zore i zalaskom sunca molila je za njega i vjerovala da će joj se vratiti. Godine su prolazile, a od viteza ni traga nit glasa. Tko god je prolazio tuda put
Jeruzalema ili se od njega vraćao Zuana je propitivala o mogućoj vijesti, ali kako i nakon drugog križarskog pohoda nije doprla niti jedna mala vjerovatnoća da će ga pronaći, odlučila je život podariti Isusu i svima onima kojima je pomoć potrebna. Nakon Serafinine smrti nastavila je sakupljati ljekovito bilje i liječiti.

   Upravo je križare najviše opskrbljivala sa ljekovitim sastojcima a sa godinama stvorila je
sa njima posebno prijateljstvo. Sa konjanicima Sv. Ivana Jeruzalemskog podigla je nedaleko od mlina na Nimfeju kod kasnije nazvanoga izvora Karolina, hospicij, odnosno „ricovero per pellegrini“. I osim obveza na otoku puno je vremena provodila upravo tu gdje je nebrojeno ljudi zatražilo njezinu pomoć u ozdravljenju. Svakoga jutra i večeri odlazila je ili u kapelicu na otoku ili u obližnju crkvicu Sv. Ivana kod fontane. Znala je pohoditi i obližnji samostan Sv. Teodora gdje je kasnije vojska Franje Josipa izgradila velebnu kasarnu. Njezin životni put bio je protkan zahvalama ozdravljenih i sam kraj života dužeg od jednog stoljeća provela je na otočiću Sv. Katarine.

   Na dan kada je Rikard I uplovio u pulsku luku ležala je sa platnenim vezenim križom u rukama, vidjela je sebe u maloj trošnoj kućici sa vrtom prepunim bilja i cvijeća, a nad njom lagano je slijetao njen predivni vitez. Nikad prije nije doživjela takav osjećaj. U trenu je protrnula čitavim tijelom i osjetila kako joj cijela nutrina podrhtava i izbacuje prekrasne jarke i tople zrake. Sa sretnim izrazom lica i platnenim vezenim križom sahranjena je u sarkofagu na otočiću u kapelici.

   Nakon što je Italija ušla u rat na strani antantinih snaga započeli su sve češći napadi talijanske avijacije. Milka je sve više vremena provodila po skloništima i koristila neke od ljekovitih pripravaka da pomogne ozlijeđenima. Puno ljudi opečeno je u požaru nakon bombardiranja, a njezino ulje od kantariona liječilo je opekline nevjerojatnom brzinom. Također i smjesa trava za zarastanje rana bila je jedna od najcjenjenijih tako da je Milka kod domicilnoga stanovništva postigla epitete svetice. I zasigurno bi Milka i postala još jedna pulska svetica da nije upoznala svoga viteza, Huga. Već su oboje duboko razmišljali o odlasku na neko mirnije mjesto, ali Hugo se u tom trenutku nikako nije mogao osloboditi okova ratnoga vihora. Jedino ga je smrt mogla spasiti.

   I tako su počeli zajedno raditi na tom planu. Kako je tada zrakoplovni asenal na Katarini izbacivao sve više hidroaviona, mnoge i česte nesreće na brojnim testiranjima u akvatoriju pulske luke i fažanskoga kanala, odnosile su i mnoge živote. Hugov najbolji prijatelj, jedan od najboljih morskih letača, kasniji zapovjednik tršćanske zračne postaje Gottfried Banfield, pomogao mu je u njegovom naumu i želji da na drugačiji način pomogne čovječanstvu. Zajedno su smislili plan nakon što je zračna obrana srušila jedan talijanski bombarder. Uspjeli su tijelo mrtvog talijanskog pilota odjenuti u njegovu uniformu i prokrijumčariti do skladišta gdje se nalazio novi model hidroaviona tipa „G“. Sljedeći dan trebalo ga je testirati, a njih dvoje izabrani su kao probni piloti.

   Gottfried kao neustrašivi vitez odlučio je da će nakon što prelete otočje Brioni u niskom brišućem letu nad otočićem Galijom, ispustiti Huga kojega će jedan njegov veliki dužnik prevesti do Barbarige motornim čamcem, a on sam će nastaviti put pulske luke i simulirati nesreću i pad aviona. Poznavao je avione i more i bio neustrašiv, a za svoga partnera bio je spreman dati i život. Tako je i bilo. U padu je ipak ozlijedio nogu i ta ozlijeda pratila ga je cijeli život.
Milka kao zaposlenica kod Krmpotića imala je pristup svim dokumentima koje su tiskali za Carsku i Kraljevsku Mornaricu. Uspjela je podmetnuti smrtovnicu, a već smrskano tijelo talijanskoga pilota nije bilo prepoznatljivo.

   Dok je trajala sahrana Huga Ockermullera na Mornaričkom groblju u Puli jedino se troje ljudi zadovoljno smješkalo. Banfield u krevetu u Mornaričkoj bolnici, Hugo, Milka i Hut na putu od Brindisija prema bliskom istoku. Nakon završetka prvoga rata pročulo se o ljekovitom ulju iz
Jeruzalema, a jedini svijedok o preživljavanju Huga bio je nekadašnji pomoćnik ratnoga zapovjednika mornarice, mađara Horthya. Horthy je i kao Hitlerov sljedbenik sve do svoje smrti pokušavao pronaći Huga, ali bezuspješno. Banfield je kao industrijalac radio na proširenju Sueskoga kanala i još jednom pomogao Hugu i Milki da konačno pronađu svoj mir na obalama Patagonije. Još se i danas na otoku Sv. Katarine može čuti lavež psa u ritmičnom tonu kao da izgovara: „ Libertas ecclesiae“!!!