DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
U petak 1. ožujka je u atriju Muzeja za umjetnost i obrt predstavljena nova knjiga Zdravka Zime, ''Ekstraeseji'', objavljena u nakladi Meandarmedije. To mi je povod da ovu kolumnu posvetim kolegi i prijatelju s kojima sam djelio status kolumniste i komentatorstva riječkog Novog lista (ja sam to bio do kolovoza 2009. a Zdravko, uz velike muke i ponižavanja koje trpi, to i sada jeste (počeo je pisati za taj list, čini mi se 1996., godinu i pol dana nakon mene).

Zima je cool lik. Mi se, ono, kužimo, djelimo muku spoznaje da smo nadareni, a radimo za kikiriki, ali meni je Zima uzor, nešto kao i Inoslav Bešker, jer svojim pisanjem pokazuje visoku razinu razumijevanja književnosti i kulture uopće, širinu i erudiciju. I to su Zimini protuotrovi za bolest našega vremena: kraljevanje mediokriteta i za našu duboko kompromitiranu profesiju.

Najprije, o samom predstavljanju iz pera kolegice Maje Hrgović iz Novoga lista:
"Pokušavajući odrediti Ziminu ulogu u ovim tekstovima koji donose subjektivan, gotovo autobiografski pregled velikih i značajnih pisaca s kojima autor gaji prisan odnos - a među kojima su Matoš, Krleža, Kamov, Bernhardt, Fabrio i mnogi drugi - Predrag Matvejević je pošao linijom negacija. Zimino je pisanje blisko Hergešićevom tipu kronike, no bilo bi ga pogrešno nazvati 'samo' kroničarom; neki za njega kažu da je 'kolumnist', ali to je odrednica koja se tiče kvantitete pa također ne pokriva sasvim njegov rad; neprikladni su i termini 'uvodničar' i 'komentator', a njegovi tekstovi ne bi se mogli nazvati ni studijama, usprkos tome što je u njima puno impozantne erudicije.

Odrednica 'ekstra' iz naslova, koja popularno upućuje na 'nešto posebno', ovdje ima značenje dislociranosti, 'nečega izvan' - drži Matvejević - koji je opsežno govorio o Ziminu naslanjanju na Matoša i njegovu ideju da će naša kultura biti nacionalna onda kada bude europska, i pronašao neke zajedničke osobine u njihovu pisanju: u tekstovima obojice vrsnih esejista može se iščitati opomena i ironija, ali ne zajedljivost i zazor.

Kao i Tonko Maroević koji je u svome izlaganju pozitivno govorio o ciklusu 'Zimsko ljetovanje' što ga Zima ispisuje u Novome listu, Matvejević također cijeni njegov rad u novinama. 'Zdravko Zima nije, srećom, obilježen ni sputan tom vrstom regionalnosti koja je nametnuta 'Novom listu''', rekao je Matvejević.

Maroević pak osobito cijeni Ziminu ulogu tumača prostora u kojemu živimo, a u kojemu književnost ima dodatnu ulogu - suočava nas sa spoznajom zbilje, intuitivnom i realnom, koje je on portretist i tumač. Njegove je 'ekstraeseje' nazvao dijalozima sa svjetionicima kulture u vremenu koje je, kako je rekao Zima, određeno ispraznim narcizmom, bezličnim individualizmom i šupljim spektaklom, a u kojemu se još uvijek čuju predrasudama izobličene fraze poput: 'Srbin, ali dobar' i 'Hrvat, ali nije ustaša'.

Zima je ponudio svoju definiciju ove knjige: ona je njegova autobiografija, u kojoj piše o svome odnosu s književnim intimusima, a preko njih o samome sebi, svome ukusu, senzibilitetu, strastima... Rekao je da se u Joyceu prepoznaje, a da Bernhardta doživljava kao brata blizanca''.

Kada se predstavljaju Zimine knjige često čitamo da je Zdravko Zima legitimni nasljednik Matoša i Tenžere. Zdravko Zima rođen je 1948. u Malinskoj na otoku Krku. Književne kritike, feljtone, eseje i druge radove objavljivao je u svim važnijim hrvatskim listovima i časopisima (''Vjesnik'', ''Start'', ''15 dana'', ''Vijenac'', ''Feral tribune'', ''Republika'', ''Kolo'', ''Forum'', ''Quorum'', ''Mogućnosti'', itd). Uređivao je u tjedniku Danas te  Bridge časopis za promociju hrvatske književnosti u inozemstvu ''Bridge'', ''Lettre Internationale'' i ''Cicero''. Od 2000. djeluje kao kolumnist riječkog ''Novog lista'', a u tom listu je počeo raditi i kao književni kritičar četiri godine ranije.
Kritičkim i esejističkim tekstovima predstavljen je u više antologija na hrvatskom i stranim jezicima. Dosad je objavio knjige ''Noćna strana uma'' (1990), ''Zvjezdana prašina'' (1992), ''Zagreb je kriv za sve'' (1993), ''Purgeri u purgatoriju'' (1995), ''Porok pisanja'' (2000), ''Zimsko ljetovanje'' (2001), ''Močvara'' (2002), ''Prikazi, prikaze'' (2003), ''Gondolijer na Vltavi'' (2004) koja mu je donijela nagradgu Kiklop za najbolju knjigu eseja godine, ''Metak u petak'' (2005), ''Lovac u labirintu'' (2006), ''Život je tabloid'' (2007), ''Bordel u plamenu'' (2009), ''Adam i Eva u raju'' (2012) i ''Ekstraeseji'' (2012).

Zima je sudjelovao na brojnim književnim skupovima u zemlji i inozemstvu (Zagreb, Varaždin, Pula, Dubrovnik, München, New Delhi i drugdje). Za svoj rad dobio je više priznanja (nagrada časopisa Gratis, Julije Benešić, Kiklop, M. J. Zagorka, Goranova nagrada). Časopis Relations, koji se bavi promocijom hrvatske književnosti u inozemstvu, objavio je izbor iz Zimina opusa na njemačkom jeziku (dvoboj 1-2/2011.).

"Ekstraeseji" objedinjuju pisce kojima je Zima u godinama vlastitog stasanja na ovaj ili onaj način plaćao ceh, pisce koji su ga formirali ili deformirali te, napokon, pisce koji su bili i ostali njegova trajna fascinacija.

Ako je posrijedi hrvatska književnost, onda se ta konstatacija ponajprije odnosi na Krležu i neka druga imena, iako je Zimin intimni favorit Matoš. Posebnost rukopisa prepoznaje se u paralelnim portretima (Krleža i Freud, Matoš i Tenžera, Krleža i Petrak), kojima su mogući model Plutarhovi "Usporedni životopisi" (Vitae parallelae), što ih je u recentnoj publicističkoj praksi do majstorstva doveo Zvonimir Berković.

Na ljestvici autorovih preferencija povlašteno mjesto pripada također Edvardu Kocbeku (čije djelo Zima najbolje od nas poznaje u Hrvatskoj) i Danilu Kišu. Na kraju, umjesto epiloga, nude se tekstovi o Thomasu Bernhardu i Jamesu Joyceu, piscima kojima se Zima uvijek vraća, podjednako zbog njihova artizma, duboko ucijepljenog osjećaja azilantstva i radikalne pobune protiv svih autoriteta.

Od prve do posljednje točke, od Krleže do Joycea, istodobno bliskih i dalekih kao što su bliske i daleke Hrvatska i Irska, Zimini tekstovi osebujan su apel za takvu vrstu razumijevanja koja, zagovarajući nezamjenjivost književnosti, zagovara nezamjenjivost ljudske sudbine. Zato su "Ekstraeseji" uistinu ekstraeseji. Takvi su zbog izabranih imena, načina elaboracije i mozaikalne strukture. Pojedinosti vode prema cjelini, a cjelina prema pojedinostima, zrcaljenim u onome u čemu vrijedi samo jedan, ali presudan kriterij: vrhunsko umijeće pisanja.

Dodao bih i dio pogovora Borivoja Radakovića ''Kulturnjak među genijima'' Ziminoj knjizi ''Život je tabloid: feljtoni & fantomi'':

''Elitist ukusom i mišlju, a opet angažirani slobodni mislitelj, posjetitelj koncerata klasične glazbe koji u privatnoj diskoteci posjeduje desetke rokerskih što ploca, što CD-a, suptilni književni kritičar i zaljubljenik u nogomet, vatreni navijač svog kluba, Zdravko Zima je daleko od salonskog ili pseudoakademskog »pape« ili mrzovoljna ekskluzivista koji se zatvara pred 'profanim' i s prezirom gleda pastvu koja masovno hrli u svoje glazbene ili nogometne hramove.

Njegov je životni stil sroden i sa zagrebačkom elitom i sa zagrebačkom ulicom i njezinim kafićima i upravo je zbog toga uvijek bio u stanju, unatoc društvenoj stratifikaciji, jednakomjerno pisati o pojavama u svim slojevima i u njima prepoznavati biće svoje suvremenosti. (...)

Bez želje za dociranjem, daleko od namjere da poučava de bene vivendi, Zima iznosi mnoštvo, često jedinstvenih, insajderskih podataka o osobama, eruditskih pikanterija, ali i sintetskih objedinjavanja koja sva pokazuju koliko je Zima u pripremi akribičan, u mišljenju precizan i u ispisu vješt. I premda sam vrlo često svoje članke završava rezignantno (''A što više uopće reći?''), iz njegovih tekstova zrači vitalnost, vitalnost kulture, jer ako glupost i jest vječna i dominira u svakom vremenu, svatko tko se protiv nje bori pokazuje želju da kvalitetno bude živ''.

A kada je 2004. dobio Kiklopa za ''Gondolijer na Vltavi'', u obrazloženju smo čitali i ovo:

''Nova knjiga feljtona Zdravka Zime ''Gondolijer na Vltavi'' već svojim naslovom određuje i teme i dileme kojima se autor bavi. Zdravko Zima u svojim feljtonima iznimnom erudicijom i lakim perom spaja naizgled nemoguće - književnost i nogomet, politiku i glazbu, televiziju i povijest. Zbirka feljtona ''Gondolijer na Vltavi'' štivo je koje, bez sumnje, pokazuje kako je i danas moguće pisati ozbiljno, bez senzacionalizma o svim temama, a Zdravko Zima se i ovom svojom knjigom pokazuje kao gotovo jedini autor koji u novinskom feljtonu, tom najživljem žanru, uspijeva produbiti i proširiti najbolje stranice hrvatskog feljtonizma od Antuna Gustava Matoša do Veselka Tenžere. Zdravko Zima istovremeno je i pronicljiv analitičar naše svakidašnjice i kozer koji u svojim feljtonima ostvaruje i probuđuje izgubljeni duh Srednje Europe i Mediterana, koji tako volimo prizivati''.

Bilo bi indiskretno kazati što sve pronalazim zajedničkoga sa Zimom, ali eto, par sitnica, njegov stric, Ivan (Juan) Žic, živio je i umro u mom rodnom gradu Buenos Airesu, a Zima i ja imamo i zajedničko, češko porijeklo.

Zdravko Zima je napisao otvoreno pismo premijeru Milanoviću ''Hrvatsku dijelite na one koji se snalaze i koji se ne snalaze (Pružili ste mi ruku, ali u oči me niste pogledali)'' koji je objavljen na portalu Politika+ 28.11.2012. jer taj članak nije želio objaviti glavni urednik Novoga lista. Iz toga Zimina članka prenosim neke meni važne djelove:

''Možda pismo nećete pročitati, možda ćete samo odmahnuti rukom, kao što čovjek maše kad mu iznad glave zuje mušice, a možda će vas vaši famulusi onako usput, dok pijete kavu, izvijestiti o njegovu sadržaju. Kako god bilo, u zemlji u kojoj ništa nije izvjesno, pa ni to da Sunce zalazi na zapadu, pristajem na neizvjesnost vlastitog napora, impliciranog u naslovu romana slavnog kolumbijskog nobelovca. Istini za volju, premijeru ima tko da piše; pitanje je samo koliko je premijer spreman čitati i razumjeti što dotični poručuje iz svoje zagrebačke i donjogradske nizine.

Za početak, moram se vratiti koju godinu unazad. Dogodilo se to 2006. godine, negdje ujesen, kad sam vas prvi put vidio iz neposredne blizine. Bilo je to u kazalištu Vidra u Draškovićevoj ulici, mjestu koje političari pohode rijetko, kad im to nalažu protokolarne obligacije i kad moraju demonstrirati (zapravo fingirati) koliko im je stalo do matične kulture. Na programu je bio komad mog dobrog znanca Pava Marinkovića, rođenog Zagrepčanina koji već godinama živi u Beču i Pragu, a sada ga je profesionalni angažman odveo u Bukurešt. Marinković me pozvao na predstavu, došao sam u kazalište, a u kazalištu ste se zatekli i vi sa svojim društvom. Sjedili ste u prvom, a ja u desetom ili jedanaestom redu.

Onda sam se okrenuo svom prijatelju i primijetio: vidiš, Milanović je tek kročio na političku scenu i već je u prvom redu, a ja sam dirinčio desetljećima, po želji Vjesnikova urednika, neko vrijeme radio sam čak i kao kazališni kritičar i nakon svega jedva sam dospio do desetog reda. Naravno, ispalio sam to u šali, ali u svakoj šali ima zrnce istine. Ali da se ne bismo pogrešno razumjeli. Nikada mi nije bilo stalo do prvog reda! Da mi je stalo do prvoga reda, odnosno do karijere, ne bih radio ono što radim, nego bih se bavio politikom.

Istina je, nikada se nisam politički angažirao i nikada se nisam uključio ni u jednu stranku. Premda sam bio i ostao ljevičar, u vrijeme Brozove Jugoslavije nisam se mogao intimizirati s dogmatizmom jedne jedine partije, kao što prije dvadesetak godina nisam mogao, a nisam ni htio prihvatiti falangizam tuđmanovskih nacionalista. Tako sam ostao gdje sam i bio, u statusu autsajdera, svjestan da nijedna država nije dovoljno dobra da je ne bi podvrgavao odgovarajućoj kritici. Ne spominjem to zato da bih se žalio nego da bih objasnio vlastitu poziciju.

Matoš je davno konstatirao da u Hrvatskoj postoje samo dva važna sporta - alkohol i politika - a osim čaše dobrog chardonnaya, rivalstvo u takvim sportovima nikada me nije pretjerano fasciniralo. Ali tako dugo dok će napredak biti moguć samo posredovanjem politike, dok će stranački status jamčiti paradiranje u prvim redovima, Hrvatska će biti zatucana balkanska državica, bez obzira na članstvo u Europskoj uniji.

Drugi put susreo sam vas na Rabu. Bilo je to potkraj srpnja 2008. godine, u vrijeme Fjere, kada Rabljani slave dan svog zaštitnika, sv. Kristofora. Šetao sam rivom s predsjednikom Udruge antifašista otoka Raba Ivom Barićem, novinarom Dragom Pilselom i još nekolicinom znanaca. Onda ste se odnekud pojavili i vi. S vama me pokušao upoznati kolega Pilsel; sjećam se tog trenutka, pružili ste mi ruku, ali u oči me niste pogledali. Bilo mi je istog časa jasno da je pitanje dana kad ćete postati premijer!

Naravno da me niste pogledali u oči. Instinktivno ste shvatili da pred sobom imate osobu koja ni na koji način ne može utjecati na vašu karijeru. I bili ste u pravu. Što se mene tiče, svjesno sam odabrao rubnu poziciju, radeći posao koji radim i tješeći se da će se Hrvatska kad-tad izvući iz labirinta balkanske žačahurenosti. I kad biram kavane, najradije sjedim u onima koje su na rubu, a ne u centru grada. I u književnosti favoriziram takozvane rubne autore. To znači da mi je Matoš bliži nego Krleža, iako i ovog potonjeg respektiram. Ali od Krležinih ideologijskih pokliča, od njegove verbalne grmljavine i lupanja šakom o stol, bliža su mi Matoševa putovanja, njegove pariške skitnje i njegovi sentimentalni feljtoni. To je tek digresija kojom želim potvrditi da svaki egzistencijalni izbor rezultira odgovarajućim posljedicama.  (...)

Možda je narcisoidno citirati samoga sebe, ali 1990. godine zaključio sam jednu svoju knjigu pitanjem: nije li bjelodano da se, tu gdje jesmo, umu piše crnonoćno? Što se mene tiče, gospodine Milanoviću, obećavam da više neću pisati ni vama ni pukovniku, a obećavam isto tako da više neću glasovati ni za vas ni za vašu stranku. Želim vam osobnu sreću i mnogo uspjeha u popunjavanju proračunskih rupa.

Vaš bivši glasač,
Zdravko Zima''

Elem, osim što vam preporučujem knjigu eseja ''Ekstraeseji'' kao nešto možda ponajbolje što je Zima napisao uz, možda neke druge njemu drage knjige kao što je ''Porok pisanja'', želim kazati da se Zdravko Zima ravna prema srcu osluškujući pulsacije unutarnjeg univerzuma. On je to zapravo napisao za Kocbeka kojeg, nažalost, ne poznajemo ni u Hrvatskoj ni u njegovoj Sloveniji, a trebali bismo, jer je to autor, kršćanski humanist i antifašist, koji je ''pokazao inteligenciju i invenciju koje su svojstvene samo najvećima''.
Izuzetno sam ponosan i počašćen što mogu prijateljevati sa Zdravkom Zimom (nažalost ne i djeliti njegov interes za hrvatski nogomet, a posebno njegovu ljubav prema Hajduku) i to zato jer smo se složili da pred sobom imamo šansu da preuzmemo tešku, ali dragocjenu ulogu kojom ćemo pomoći u rekonstruiranju sveukupne javne i intelektualne klime, tog preduvjeta nekog idealnijeg svijeta, u kojem bismo se, kao pojedinci i kao društvo, željeli naći.

Uvijek bih se želio boriti za napredak, za građansku i europsku Hrvatsku, ne tolerirajući nepravdu, suprotstavljajući se demagozima svih vrsta i definirajući svoj novinarski angažman izvan svakog stranačkog ili partikularnog interesa. Zdravko Zima meni i svima drugima pomaže da shvatimo kako zalaganje za pravnu državu implicira borbu protiv privilegija, odanost načelima općeg dobra te senzibiliziranost za siromašne i socijalno deprivirane, pogotovo stoga što su takve i slične vrijednosti posljednjih godina prilično zanemarene.

Svi se mi (ako to smijem reći kolegicama i kolegama) moramo svakim danom okrenuti nad vlastitim koracima i zapitati se: jesmo li zavrijedili povjerenje publike? Obavljamo li svjesno naš posao? Zdravko Zima uopće ne treba dvojiti da na takva pitanja dobiva itekako pozitivan odgovor. Ad multos annos, poštovani kolega i dragi prijatelju!

d.pilsel@zamir.net
(REX)