STRUGALICA           
Piše : Damir Strugar
Šta ti je život...Očekuješ svaki dan poziv za vjenčanje stoljeća na britanskom dvoru, a umjesto njega dopadne te poziv na tradicionalni prvomajski grah. Očito čovjek ne može pobjeći od svog porijekla i proslave međunarodnog dana rada, kao što to tradicija radničkog pokreta nalaže. Istinabog, 1. je svibnja i dan Svetog Josipa Radnika, pa kako god okreneš, svatko se zabavlja tamo gdje mu je najdraže..Stoga sam i ja odlučio dan posvećen slavi rada proslaviti na neradnički način..
  Za početak uputio sam se u Banjole kod mog starog novinarskog druga, televizijskog vuka i naturaliziranog Puležana Bore Vučkovića. Mnogi ga znaju desetljećima unatrag kao vrsnog reportera Televizije Zagreb, a drugi ga pamte kao uspješnog savjetnika u Uredu bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića. Bilo kako bilo, Boro se vratio svojoj matičnoj kući - HTV-u.
- Znao sam da me na Hrvatskoj Televiziji ne očekuje med i mlijeko, ali nisam znao da je situacija zaista tako loša! - iskreno priznaje Boro, otkrivajući nam toplu vodu, a zapravo žabokrečinu na katedrali hrvatskog duha. Kaos, javašluk, nepotizam, diletantizam, sasvim su udomaćeni pojmovi, s kojima se Vučković kao povratnik na HTV susreo. Pa je u svojim ozbiljnim proimišljanjima potpisaju i peticiju za promjene na bolje, a koju je vrhuška kuće ocijenila kao narušavanje digniteta kuće. Za kojeg bi svaki iole normalniji građanin ili prosječni TV-gledatelj odavno rekao da uopće i ne postoji.
 Ali, to su preteške teme za Praznik rada, pa sam s Borom nastavio u vedrijem i opuštenijem tonu. Kaže mi da je već duže vrijeme urednik emisije "Alpe-Dunav-Jadran" i da odbrojava svojih 50 posljednjih mjeseci pred umirovljenje.
- Moj Strugy, to ti je tako! Radim reportaže o lijepim stvarima i događajima i baš mi je o kay! - optimista je Boro.
 A kako i ne bi bio kad svaki slobodni trenutak provodi u prekrasnoj kućici u Zaprešiću, a svako toliko skokne i do Banjola da pozdravi svoju gospođu Nikolajević, odnosno poštovanu punicu. Eto, mislim si. kako je iskusnim novinarima zapravo lijepo! Ne mame ih vile s bazenima, bijesni automobili ili ne daj bože - mlade i  zgodne sponzoruše...
   U tom altruističkom uvjerenju pozdravljam se s Borom i njegovom suprugom Dragicom, te odlazim dalje - u nove radne pobjede! Prisjećam se kad smo u Puli kao djeca sedamdesetih godina obavezno odlazili na tradicionalne prvomajske proslave u šumu Šijana. Uz neizostavni roštilj, ringišpil i narodno veselje, pamtim sisatu pevaljku iz šatora u crnim mrežastim čarapama. A koja je radničkoj klasi i veselim gostima pjevala deset puta za redom hit Bore Spužića Kvake - "Navali se Šar planina". Zanimljivo, ali i nama se tinejdžerima sviđala ta kafanska popevka, čudnovatog elegičnog zvuka. Mada smo, priznajem radije znali "prokockati" i po koji YU dinar na tradicionalnom drvenom stolu-ruletu, na kojem su umjesto brojeva bili ispisani nogometni timovi. Bilo je tu, naravno, i zgodnih cura u kratkim plavim harmonika suknjicama i bijelim dokoljenkama..Ah kad se toga sjetim...To je bio Prvi Maj!
- Ajde Strugy ne mudrijaj, već provjeri jesu li odojci pečeni! - dovikuju mi domaćini u Medulinu, uvjeravajući me da je vuk sišao s Učke i pojeo u Medulinu sve janjce, pa su se oni odlučili ispeći odojka...
Šta ću, kao pravi stručnjak za ražanj kažem im da je meso reš-pečeno i da fešta može početi! Tako je to kad se u genima nosi radnička krv i urođena genijalnost za gastronomiju..Eto, zašto pamtim Prvi Maj..