U HRVATSKOJ SE KIĆENJE BORA POJAVLJUJE OD POSLIJE 1850. GODINE
Božićno drvce je jedna od najpoznatijih i najpopularnijih tradicija koje se povezuju s proslavom Božića. To je obično zimzeleno stablo koje se unosi u dom ili se postavlja na otvorenom, a tijekom dana oko Božića ukrašava se kuglicama, slasticama te božićnim lampicama, malim raznobojnim svjetiljakama, dok su se prije češće ukrašavala svijećama. Na vrh drvca često se postavljaju anđeo ili zvijezda repatica koja predstavlja Betlehemsku zvijezdu iz priče o rođenju Isusa Krista.
Moguće je početke običaja ukrašavanja božićnog drvca pratiti do Njemačke u 16. stoljeću; Ingeborg Weber-Kellermann (profesor europske etnologije iz Marburga) kao najraniji spomen tog običaja uzima ljetopis bremenskog ceha iz 1570. godine koji navodi kako je mala jela ukrašena jabukama, orasima, datuljama, perecima i papirnatim cvijećem postavljena za djecu članova ceha koja su na Božić prikupljala slatkiše. Običaj se rano spominje i u Baselu gdje su 1597. godine krojački šegrti po gradu nosili stablo ukrašeno jabukama i sirom.
Rigu, glavni grad Latvije, neki smatraju domom prvog božićnog drvca; na osmerokutnoj plaketi na jednom od gradskih trgova stoji "Prvo novogodišnje (odnosno božićno) drvce u Rigi 1510." na osam jezika. U otprilike isto vrijeme, a mnogo se raspravlja o tome je li se taj događaj odigrao prije ili poslije postavljanja drvca u Rigi, Martin Luther navodno je ukrasio drvce koje je simboliziralo način na koji noću siju zvijezde. Tijekom 17. stoljeća običaj ukrašavanja božićnog drvca počeo je ulaziti u obiteljske domove. Jedan strasburški svećenik, Johann Konrad Dannerhauer, žalio se na taj običaj zato što on odvlači od Božje riječi.
Do početka 18. stoljeća, ukrašavanje božićnih drvaca postalo je uobičajeno u gradovima sjevernog Porajnja, ali se još uvijek nije proširilo u ruralna područja. Božićna su drvca prilično dugo ostala vezana za sjeverno Porajnje. Katolička većina uz južni dio toka Rajne običaj je smatrala protestantskim te su ga u to područje donijeli pruski činovnici koji su tamo premješteni zbog Bečkog kongresa 1815. godine.
Početkom 19. stoljeća običaj je postao popularan među plemstvom i proširio se po dvorovima čak do Rusije. Princeza Henrietta od Nassau-Weilburga 1816. godine upoznala je Beč s ukrašavanja božićnih drvaca te se taj običaj narednih godina brzo proširio Austrijom. U Francuskoj je prvo božićno drvce predstavila vojvotkinja od Orleansa 1840. godine.
U Veliku je Britaniju običaj ukrašavanja božićnog drvca donijela supruga kralja Georgea III., Charlotte od Mecklenburg-Strelitza, ali se u to vrijeme običaj nije proširio dalje od kraljevskog dvora. Nakon vjenčanja kraljice Viktorije i njezinog njemačkog rođaka, princa Alberta, običaj se još više proširio. Princ Albert za Božić je poklanjao velik broj drvaca školama i vojarnama. Crteži kraljevske obitelji s njihovim božićnim drvcem u Osborne Houseu pojavljivali su se u engleskim časopisima, a prvi put u tehnici drvoreza u časopisu Ilustirane londonske novosti (eng. Illustrated London News; prosinac 1848.). Za Božić 1850. godine ilustracije su se pojavile i u SAD-u. Te slike britanske kraljevske obitelji tijekom njihove božićne proslave pomogle su u popularizaciji običaja ukrašavanja božićnih drvaca u Britaniji te među anglofilnim Amerikancima više klase.
U Hrvatskoj se tek 1850-ih godina počinje pojavljivati običaj ukrašavanja božićnog drvca na što su utjecali njemačka tradicija te tadašnji prostorno-politički odnosi. Ipak, čak i prije širenja tog običaja, domovi su na Badnjak bili ukrašavani cvijećem, plodovima i zelenilom, a za to su najčešće bila zadužena djeca. Uz to, u kuću se unosio badnjak, debeli panj ili klada koji je na tu noć, ali i kasnije, gorio na ognjištu. U početku su se kitila bjelogorična stabla, a kasnije, učestalim pošumljavanjem, za ukrašavanje se počinju koristiti crnogorična stabla.
Najčešće su se ukrašavala voćem, jabukama te narančama, šljivama, kruškama, ali i raznim slasticama, šarenim papirnatim lancima, ukrasima od slame ili komušine, te srebrnim i zlatnim nitima, a rjeđe licitarima i staklenim figurama. Čest su i lijep ukras bili pozlaćeni orasi i lješnjaci kojima se kitilo drvce, a najčešće su se postavljale svijeće, simboli nade i božanstva. Poslije su se postavljali i komadići vate, voska ili papira koji su simbolizirali snijeg na drvcu i tako su ga ukrašavali.
U Njemačkoj i sjevernoj Europi običaj ukrašavanja stabala potječe iz poganskih vremena kad su stabla smatrali simbolima koji predstavljaju plodnost bogova prirode. Običaj je bio povezan sa zimskim solsticijem (oko 21. prosinca) kojeg su smatrali danom ponovnog rođenja boga Sunca. Ukrašavanje stabala kasnije je postao jedan od kršćanskih običaja, i to nakon što je Crkva 25. prosinca odredila kao dan Kristova rođenja, time zamijenivši pogansku proslavu solsticija.
Tradicionalno, božićna se drvca ne unose u domove niti ukrašavaju prije Badnjaka (24. prosinca), a iznose se na blagdan Sveta tri kralja odnosno Bogojavljenje (6. siječnja) kada i završavaju božićni blagdani. Tog se dana posljednji put pale božićne svijeće i drvo badnjak. Rezultat suvremene komercijalizacije Božića je i postavljanje drvaca mnogo ranije nego što je to uobičajeno; u pojedinim se trgovinama drvca postavljaju već krajem listopada (božićni odjel u britanskom lancu trgovina Selfridges, s okićenim božićnim drvcima, počinje s radom početkom rujna).
(rex)
