DEMOCROACIA
Piše: Drago Pilsel
Ministar obrane, Ante Kotromanović, po završetku jubilarnog 20. hodočašća Hrvatske vojske i policije u nacionalno svetište u Mariji Bistrici izrazio je u nedjelju zadovoljstvo održanim hodočašćem baš ovim riječima: ''Vidljivo je da se Hrvatska vojska i Majka Božja vole''! To mi je povod da vam ponudim jedno razmišljanje o naciji, državi i religiji. Usput vam čestitam Dan neovisnosti. Mislim da ovo razmišljanje dobro dođe i za ovaj državni blagdan.
Restrukturirajući se u suprotnosti spram SFRJ i jedna druge, države - nasljednice su se konstituirale kao naglašeno etničke nacije kog kojih je bitno odbacivanje svakog jugoslavenstva i naglašavanje uzajamnih razlika. Osim toga, novi etnički nacionalizam na Balkanu se razvijao i u doba globalnog uspona još jednog, njemu srodnog rigidnog nacionalizma kojeg ponekad nazivaju religijskim nacionalizmom. Taj se obično javlja u kombinaciji s etničkim nacionalizmom kao etnoreligijski ili etnokonfesionalni nacionalizam.
Kod ovih tipova nacionalizama su mistične i mitološke dimenzije još jače naglašene. Pod pojmom mitologije nacionalizma, podrazumijevam ono što je nacionalizmu inherentno a to je između ostalog, po znamenitim riječima filozofa Ernesta Renana, povijest s greškom, odnosno, biti nacijom pretpostavlja pogrešno interpretirati povijest.
Ove mitske verzije povijesti koje mogu manje ili više odstupati od činjenica i onog što se doista u povijesti dogodilo, imaju konkretnu funkciju u sadašnjosti. Kod mitova nacionalnosti koji su inkorporirani u nacionalne identitete i nacionalističke ideologije, ta je funkcija legitimiranje određene strukture vlasti, tj. vladajućih elita, onom interpretacijom prošlosti koja njima odgovara tako da bi bili prihvaćeni kao legitimna vlast.
Drugim riječima, radi se o političkim mitovima, odnosno upotrebi prošlosti u procesu legitimiranja vlasti. U etnoreligijskom ili etnokonfesionalnom nacionalizmu.
Govoriti o vjerskim slobodama u Hrvatskoj, znači računati s opterećenošću određene svijesti i s nerazumijevanjem suvremenih zbivanja u društvu. Znači sukobljavati se mitovima. Mitizirana svijest jest suprotnost slobodarskome duhu. Naime, još se uvijek poteže misao da je katolištvo "dominantan" vjerski identitet Hrvata, i u Hrvatskoj uopće, što je, sasvim sigurno, mit ali i skrivena nakana da se u Republici Hrvatskoj to doživi praktično kao "državna vjera".

Treba i tu malo demitologizacije. Iako se stvarno radi o "vjeri većine" (a zapravo je riječ o naglašenom narodnom folkloru) - čime treba naravno također računati - lako se pada u napast da se identificiraju vjera i nacija, da se neumjereno protežira npr. preko TV ekrana "protokolarna" veza državnih službenika i katoličke hijerarhije, što je apsurdno u laičkoj državi za kakvu se jasno opredijelio hrvatski Ustav. U čl. 41. kaže se precizno: "Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države".
Time je zauzeto moderno stajalište da "odvojenost vjerskih zajednica i države" ne znači svesti vjernike "u crkvu i sakristiju", nego je upravo izbjegnuto svako "koketiranje" s državnom vjerom, ali s pretpostavkom da će država, tj. društvo, uvažavati sve religijske vrednote, bez kojih je nezamisliva stabilna i budućnosti okrenuta nacionalna zajednica.
Čovjek nije determinirano biće, i po tome se razlikuje od svega u svojoj okolini. On slobodno djeluje i iz antropološke perspektive, filozofske i teološke, postavljen je "otvoreno" prema svijetu, povijesti, zadaćama u svojem životu, spoznaji itd. Ta dinamika ima svejedno svoja "pravila" (tj. "odgovornost"), pa "pozitivna sloboda" ("sloboda za...") otkriva i "negativnu slobodu": prihvatiti ovo ili ono, odbaciti prvo ili drugo, propustiti očito ili prijetvorno... Pokazalo se da su materijalistički "snovi" (ultraliberalni, marksistički i sl.) o "slobodnom čovjeku" iluzija, koliko i idealistički, jer je čovjek stvarno slobodan onoliko koliko je osoban, tj. kolika mu je "sloboda izbora" između dobra i zla.
Iz vizure teološke antropologije - discipline još uvijek nedovoljno propagirane - sloboda se temelji na čuvenoj Pavlovoj postavci o "slavnoj slobodi djece Božje", a koja se tek ima ostvariti, jer u ovome svijetu nije dovršena. Međutim, "otkupljenje" je po Isusu Kristu "kršćaninova sloboda", onakva i onolika koliko je potrebna svakom stvorenju da se oslobodi grijeha, ropstva vlastodršcima, zakonske formalnosti i sl. Termin "otkupljenje" ima svoju "težinu" uzetu iz života, jer se "u ondašnjem helenističkom svijetu oslobođenje roba smatralo često sakralnim poslom. U Delfima i drugim svetištima otkriveni su brojni natpisi koji svjedoče o oslobođenju robova. Ti natpisi govore o fiktivnoj kupovini roba koju vrši neki bog u odnosu na vlasnika. U stvari je sam rob polagao u hram cijenu svoga oslobođenja. Novac je, dakako, bio predavan vlasniku roba. Smatrano je da time rob prelazi u vlasništvo boga koji ga je tada štitio i garantirao njegovu slobodu".
I Stari Zavjet često prikazuje Jahvu kao Izraelova go'el, odnosno "oktupitelja", tj. rođaka koji preuzima na sebe dužnost da srodniku opet pribavi slobodu. Kršćanska sloboda stoga nije "apstraktna", jer kršćanin "prianja uz Krista u krštenju" pa se odupire svjetovnim opasnostima neugodnosti i anarhije. U biti je eshatološka: tek će se ostvariti u susretu s puninom Božje ljubavi, nakon prolaznosti svijeta.
Najopasniji gušitelji slobode su - kako je poznato iz povijesti - bili crkva i država. Ipak treba naglasiti da se to događalo crkvi u onim slučajevima kad je često silom prilika nastupala umjesto države; bila u svakodnevici njezin vikar. Inkvizicija zato nije samo kritika crkvenih odnosa u društvu, nego i državnih (u tadašnjem smislu riječi), jer o srednjovjekovnom čovjeku jednako se trebala brinuti kako crkva, tako i država. Pitanje "duhovne obnove" koju je predsjednik Tuđman htio nametnuti građanima Republike Hrvatske nosila je upravo opasnost da se u maniri inkvizicije ustane protiv svake kreativnosti koje nema bez slobodnog odabira sredstava i načina kako to izvesti. Zapanjujuće je kako se to nije htjelo vidjeti i kako još danas u Hrvatskoj ima onih javnih radnika, koji idu po "mišljenje" u Dvore da "uoče" kojim se "duhovnim" putem mora krenuti.
Za posjeta Francuskoj Papa Ivan Pavao II. godine 1980. u Bourgetu izrekao je, od prilike, da je jako puno baš u toj zemlji učinjeno za upoznavanje čovjeka i za formuliranjem njegovih neotuđivih prava. Te da se zna koje mjesto zauzimaju u francuskoj kulturi i povijesti ideje slobode, jednakosti i bratstva. U dubini to su kršćanske ideje. To je kazao svjestan da se oni koji su prvi formulirali taj ideal nisu pozivali na savez čovjeka i vječne Mudrosti. Oni su htjeli raditi za čovjeka.
No, nije uvijek bio s takvim komplimentom izražen stav Katoličke crkve prema dugotrajnoj i - žalosno je to konstatirati - krvavoj borbi za prava čovjeka, tamo npr. od američke "Deklaracije o nezavisnosti" iz 1776. pa do "Opće deklaracije o pravima čovjeka" od 10. prosinca 1948. godine. S jedne strane, kad je izglasana za Revolucije 1789. "Deklaracija o pravima čovjeka i građana", nakon šutnje, javlja se papa Pio VI. i potaknut stavom prema Crkvi u "Građanskom ustavu o svećenstvu" (1790), gdje se prišlo problemu de nobis sine nobis, breveom Quod Aliquantum na kardinala Rochefoucaulda i biskupe članove Narodne skupštine, procijenio je da Deklaracija želi "uništiti katoličku religiju a s njom i poslušnost kraljevima. S tim se ciljem uspostavlja, kao pravo čovjeka u društvu, ta apsolutna sloboda koja ne samo što osigurava pravo da se ne brine o religioznim uvjerenjima, već dopušta slobodu da se govori, piše, pa čak i tiska, u pitanjime religije, i sve ono na što može potaknuti najneurednija mašta. Skupštini je izgledalo da to monstruozno pravo proistječe iz prirodne jednakosti i slobode svih ljudi".
Radi istine, treba navesti da je većina katolika u Francuskoj odlično primila Deklaraciju koju su prvih dana Revolucije izglasali zastupnici svećenstva, a do sukoba dolazi kad se s pravom kritizira i odbacuje apstraktno poimanje prava čovjeka, utemeljeno na pseudouniverzalizmu, koje ne priznaje ulogu povijesti u ostvarenju konkretnih sloboda. S druge strane, uvjereni katolici su oduševljeno sudjelovali s Benjaminom Franklinom u borbi za oslobođenje SAD od engleskog kolonijalizma, tako da je Charles Carroll of Carrollton bio istaknuti katolik koji je potpisao američke "Deklaracije o nezavisnosti" u kojoj su se desetak godina prije Francuza branila ljudska prava: sloboda i jednakost. Kao Amerikanac, Carroll je pristajao uz načelo vjerske slobode, a sam kaže da se nadahnjivao "čistim evanđeoskim duhom".
Kao Amerikanac je podržao zahtjev Kongresa koji je 1783. zahtijevao od Rima da katolici iz Kolonija ne potpadaju više pod apostolski vikarijat u Londonu. Pa i kad kasnije Louisiana pristupi Sjedinjenim Državama i postane apostolska administratura, on će svom novom stadu (John Carroll je bio rođak Charlesov i nadbiskup Baltimora) morati tumačiti da je vlast francuskog kršćanstva završila i moliti tu staru koloniju da se amerikanizira. Tu se je, kažu, isplatilo podržati vjerske slobode, jer su u kolonijama Sjeverne Amerike katolici bili u manjini; zapravo šačica malih farmera u moru protestantske etablirane većine.
Tako su katolici - kao, recimo, također u Nizozemskoj otprilike istih godina - osjetili svu blagodat vjerskih sloboda na vlastitoj poziciji; kad im nije bilo druge, nego se pozivati na njih. "Kao žrtve dugotrajnih vjerskih i građanskih progona - objašnjava isti autor - nisu mogli a da ne uzdrhte od radosti na riječi sloboda i jednakost koje su im donijele francuske trupe. Svi su imali razloga da se bore za unitarističko ustrojstvo jer ih je ono oslobađalo od pokrajinskih vlada, kojima su upravljale stare protestantske obitelji, i jamčilo im jednakost prava, te prema tome i slobodu kulta za kojom su čeznuli".
Sukob između Crkve i "društvenih novotarija" vjerojatno je kulminirao upadom talijanskih trupa u Rim 20. rujna 1870., jer je papa Pio IX. odbacio rezolutno Cavourov usklik: Slobodna Crkva u slobodnoj državi!, na što je danas moguće samo slegnuti ramenima i pomoliti se strelovitom molitvicom: Bože moj, spasi naše duše! Tako je duh, izrečen u dodatku enciklike Quanta cura, u čuvenom Syllabusu od 1864. godine, konačno došao na svoje: mnogi su se katolici još godinama odupirali "slobodama" kao čedu liberalne demagogije, najčešće skrivenima pod plaštem "republikanskih" država. Monarhija je dugo bila katolički "državni" ideal, što se osobito osjetilo kod proslave prve stogodišnjice Revolucije 1889. godine.
Papa Leon XIII. želi Crkvu uskladiti s vremenom i to postiže u enciklici "Rerum novarum" 1891. kad ustaje u obranu "prava radnika" kao dijelu integralnih ljudskih prava. Klupko se naglo odmotava, pa socijalni katolicizam izlazi na društvenu scenu pod imenom "kršćanske demokracije" i opasno ugrožava ultraliberalne i "revolucionarne zakone", jer čovjeka konačno i dosljedno stavlja u društveni kontekst. "Podruštvljenje" ljudskih prava posebno razvija don Sturzo, osnivač Partito popolare italiana (PPI) - Talijanske narodne partije, kad se hrabro sukobljuje s Mussolinijevim fašizmom, te mora bježati iz Italije. Njegova je vodilja tvrdnja - elaborirana na bezočnoj fašističkoj halabuci o totalnoj službi pojedinca obogotvorenoj nacionalnoj državi - da čovjek nije izolirana jedinka, nego se on svrstava u društvena tijela od kojih svako ima fundamentalno pravo: obitelj, društvenu klasu, zanimanje, općinu, pokrajinu, zajednicu država, Crkvu.

Slično govori i Jacques Maritain (1882. - 1973.) kad odbacuje neograničenu vlast države, pretpostavivši joj etiku, koja mora biti "sol" političkog ponašanja. Maritain također ističe društvena i obiteljska prava, koja kao da su izmakla deklaracijama prvih branitelja ljudskih prava. Tako polako izrasta golemi div "prava osobe" kojeg s jednakim žarom podržava i Crkva, ali i država u svojim institucijama koje rade "za čovjeka i njegove potrebe".
U postkomunističkim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, otišlo se u sasvim drugom smjeru; jedva da se itko od tadašnjih ali i aktualnih hrvatskih političara na vlasti sjetio ove mukotrpne "odisejade" suvremenog čovjeka k slobodi: trpa ga se bezobzirno u ropotarnicu povijesti, priređujući mu novopoganski kult nacije, kakav smo mogli vidjeti na više puta ponovljenom Danu državnosti na Medvedgradu, dok se slavio 30. svibnja.
Koliko li će se puta s različitih "oltara hrvatske domovine" širom Hrvatske začepiti usta pametnoj distanci od ovog umišljenog i staromodnog "veličanja" hrvatskog nacionalnog bića, kakvog samo mogu pokrenuti naciokrati? "Uzbuđenje" će po svoj prilici trajati; "revolucionari" će se potruditi da nam prirede silu takvih parada da pokažu "Europi" koliko smo jaki, važni i nezaobilazni u njezinoj sudbini. Kako im dokazati da nas time unazađuju, ponizuju, izvrgavaju podsmijehu i ruglu?
I, da: Gospa, siguran sam, može biti impresionirana, eventualno, Kotromanovićevim obračenjem, ukoliko je njegova vjera iskrena, ukoliko odista traži Boga. Nikako njegovom pucaljkom. Dapače, Hrvatska se vlast (ministar obrane je dio nje), a i neki katolici s njom, višeg i nižeg ranga, mora okrenuti čovjeku i njegovoj "vječnosti" tj. osobi koja transcendira i politiku, i vlast i naciju... i crkvu, i državu..., pa Hrvatskoj pomoći da se legitimira kao baštinica najboljih evropskih društvenih tradicija. Kako?
Prvo. Ako hrvatski građani budu ostvarili ono što im pripada kao ljudima, ono na što imaju pravo: pristojan standard, obrazovanje, slobodu udruživanja, mogućnost kritike vlasti bez posljedica da ih se optuži za izdaju i sl., to će biti, u globalnom smislu davanje slobode Crkvi, jer se u državi, kakva je Hrvatska, time pazi i na prava njezinih vjernika koji su ujedno članovi države.
Drugo. "Odvojenost crkve od države", na kojem načelu stoji i Ustav Republike Hrvatske, znači ovo: nema državne vjere. Ali postoji briga da se pravedno i radi zadovoljstva vjernika "Crkvi većine građana" - a takva je u Republici Hrvatskoj Katolička crkva - pruži adekvatna prilika sudjelovanja u stvaranju društvene klime i bića vlastitog naroda, prema moralnim normama koje ona zastupa, naučava i na kojima počiva. "Jasno je" - kako kaže J. Maritain - "da će pojedini narod u javnome očitovanju zajedničke vjere usvojiti one oblike kršćanske vjeroispovijesti uz koje su povijest i predaje toga naroda najživotnije vezane.

No i druge, institucijski priznate vjeroispovijesti, također će sudjelovati u tome javnom očitovanju - kako je to sada u Sjedinjenim Državama - te će i one biti zastupljene u nacionalnim vijećima kako bi mogle braniti svoja prava i slobode te pomagati zajedničkoj dužnosti. Što se tiče građana koji nisu vjernici, trebalo bi da oni shvate samo to kako političko tijelo, koliko tvori cjelinu, ima jednako pravo da javno izrazi svoju vjeru, kao što su oni, kao pojedinci, slobodni da izraze svoja nereligiozna uvjerenja".
Treće. Svaka državna vlast, kao ona "vršna" - danas jest, a sutra je nije. Društvene institucije kao "političko tijelo" (također Maritainovo razlikovanje) jesu mjesto gdje će Crkva trajno komunicirati i biti na raspolaganju interesima svojeg naroda. Ona je pozvana djelovati kao "kvasac društva" tako što će "Duhom Božjim" ispunjati okolinu, pazeći da ne padne u napast moralizatorskog stava i grubog nametanja svojih načela onima koji nisu njeni članovi - ako se dakako ne radi o općeprihvaćenim etičkim stavovima koji obvezuju sve ljude, u čemu se mora naći konsenzus kroz dijalog.
To zahtijeva napor da se ne anatemizira pluralističko društvo kao društvo "razuzdanih sloboda", nego da se "slobode", i one vjerske, pomaknu na pravo mjesto: riječ je, naime, o jednakosti svih ljudi pred Bogom, ali i u društvu - što bi svjedoci Evanđelja morali bez oklijevanja uvesti u životnu praksu a ne više maltretirati građane stupidnim mitologiziranjem stvarnosti. Kakva Gospa revolveraška, sto li mu gromova?!
d.pilsel@zamir.net
(REX)