LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
Kada prijatelji dođu zna se - slijedi otkrivanje Niske zemlje. Prvo se, dakako, zaputimo u Amsterdam. Obično ih dovedem do najvećeg gradskog trga Dama i onda predložim da krenemo ka Van Goghovom muzeju. U 99 posto slučajeva kao odgovor dobijem namrštena lica i gunđanja kao to bi moglo poslije. Pa, što je onda prvo i najizazovnije?!- Ma, znaš već, nemoj se praviti blesav! - Što, možda hoćete u Kraljevski muzej da vidite najbolja Rembrantova djela, čuvenu ”Noćnu stražu”, ili u staru Hainekenovu pivnicu? - Već postaješ dosadan… Povedi ti nas do tih koffie-shopova i Crvene zone…Naravno, to sam i očekivao. I što je začuđujuće uopće nije važno što je “delegacija zemljaka” mješana, to jest ima i dama. Kako dublje zalazimo u uske ulice kvarta De Wallen , Balkanci postaju opušteniji, već ih je teško odvojiti od stotine prozora što privlače raznobojnim svjetlima i još vatrenijim prizorima dama naslonjenih na unutrašnju stranu ogromnih staklenih okana. - Uh, koliko ih ovo ima? Kao iskusni turistički vodič objašnjavam da je do prije dvije godine ovdje bilo oko 500 ”prozora” a da je danas već stotinu manje. Općina Amsterdam ubrzanim tempom želi da jednoj od naljepših gradskih jezgri da novi izgled, novu privlačcnost.
Umjesto okana sa ”damama noći” dolazi niz slikarskih i skulptorskih ateljea, malih galerija.- Kakva glupost! Pa, imaš ateljea koliko hoćes u svijetu - uzvraćaju zemljaci. Pravim se kao ne čujem i idemo dalje. Dogovor je da se ne razdvajamo, a damama posebno skrećem pažnju da paze na torbe. U De Wallu ne rade samo prodavačice uzdaha nego i vrsni svjetski džeparoši, pojačanih prije godinu, dvije, ”specijalistima” iz novih članica EU: Rumunjske i Bugarske.- Pa ovo je totalna ludnica. Ne znaš gdje ćes prije - kulminiranim oduševljenjem nastavljaju zemljaci, stidljivo me povlačeći za rukav da dame ne skuže. - Je li, koliko ovo košta, igraju li i bankovne kartice… - Igra sve, samo daj lovu. Cijena? Pa, najjeftinije je 35 eura,a penje se i do preko 150.- Za koliko vremena? - Obično za dvadeset minuta - i naravno ponovo očekujem namrštena lica. Puno eura za malo vremena, još ako se sve preračuna u kune, pa onda šta ako bude ”zakazivanja” u tih dvadeset minuta. U glavama ubrzano rade digitroni. Što je bolje - pokloni familiji u domovini ili pokloni samom sebi?! - Mogu ti reći da je dosta i ovako. Lijepo smo se nagledali raznih ljepotica iza ”penđera”’. Ma, odakle im to da se ovako nude? - I to vam je originalni holandski pronalazak kao i vjetrenjače i klompe. Česte kiše i vjetrovi su nekima donijeli ideju da je bolje ovako nuditi erotske proizvode. Em, izvođačice radova izgledaju tajanstvenije iza prozora sa prigušenim svjetlom, em su zdravije, ne muči ih prehlada koju bi sigurno zaradile na vjetru što posebno u listopadu i studenom bije. - A tko su te dame, odakle dolaze? - Samo malo strpljenja i vodim ih do plavuše bujnih oblina što “stražari” ispred pohotnih “prozora”. - O, gde ste, bre, zemljaci ? -dočekuje nas raširenih ruku. - Tko ti je ova? - Ma, stara jugoslovenka. Stigla, prije dvadesetak godina iz okoline Kruševca iz južne Srbije. Prvo je radila u nekoj tvornici keksa, pa onda skužila da bolje, mnogo bolje može živjeti od - seksa. - E, ja sam vam ovdje predradnica. Primam mušterije i onda ih raspoređujem po našim radnim sobama. Vidite kada su zavese zatvorene to znači da je radnja u toku, a kada su otvorene, onda trči brale i gledaj, možda nešto i uloviš...
Za vas zemljake evo nudim, bre, 20 posto popusta. Ako imate problema s jezikom, ima tu nekoliko i naših, za sporazumevanje nema problema...I onda smo produžili prema nekom od brojnih koffieshopova. Pošto smo već ljudi u godinama, radije smo se odlučili za espresso kafu i cappucino, na veliko čuđenje konobara i ostalih gostiju.- E, mislimo da smo dosta vidjeli u tom tvom Amsterdamu. Hajmo mi dalje ,do Den Haga...Na putu prema parkiralištu nailazimo na čudni kip žene. - Ovo je? - To vam je spomenik prostitutki, jedinstven u svijetu. Tako je ova društvena zajednica htjela da oda počast udarnicama najstarijeg zanata na planetu. U sunčanom danu kraja listopada lagano ulazimo u grad park. Još guste zelene krošnje skrivaju stare građevine i najnovije krikove arhitekture. - Hoćemo li do Madurodama? - Što je to?- Čuli ste sigurno već, otvoreni muzej minijatura u kojem možete naći sve najpoznatije … - Drugi put!- Ili ćemo na upravo otvorenu svjetsku izložbu djela Picassa, Mondrijana…- Hej, ohladi. Pa, valjda znaš što nas iz naših krajeva najviše zanima u Den Hagu? – Palača Njenog kraljevskog visočanstva Beatrise? - Jesi li, slučajno čuo za Međunarodni sud pravde za bivšu Jugoslaviju? - Kako da ne, evo ga tu još kojih petstotinjak metara. - To i tražimo! - uzviknuše uglas dragi zemljaci. Upravo ovih dana mnogo svijeta se muva oko zgrade čija pročelja sigurno zna svaki stanovnik bivše nam zajedničke zemlje. Sudi se Radovanu Karadžiću alias dr. Dabi Dabčeviću. - I to je to, ta čuvena zgrada Suda. U, jebote, kako je mala, neugledana! Na TV i u novinama se čini velika, moćna… Pa, vidi nigdje policije, nigdje straže. Kod nas su kordoni kada se sudi i najmanjem krimosu. - E, ovo vam je uređena zemlja, koja od svega zna praviti biznis. Recimo, zahvaljujući ovom Sudu, svi hoteli u okolini su popunjeni već mjesecima. U njima su pravnici, novinari, rodbina na desetine onih koji su iza rešetaka Sheveningena. - A, gdje ti je Sheveningen? - Sjedajte, idemo. Zaustavio sam ispred filmski luksuznog svjetski čuvenog hotela ”Kurhaus” u centru Sheveninga. - Upravo stojite pred jednim od najboljih hotela na svim kontinentima. U njemu borave predsjednici, kraljevi, carevi, šeici, maharadže... Kažu da je u njemu jednom prilikom bio i Clinton sa Monikom Lewinski. Potom idemo ka obližnjoj čuvenoj Promenadi Sheveninga.
U kilometarskom nizu su grozdovi raznih restorana, kafea,trgovinskih centara. - Za svakog Švabu, Finca, Danca, Belgijanca, Shevening je najljepše ljetovalište na obali Sjevernog mora. To je mjesto za kojeg svi znaju, kojem hrle na odmor,zabavu...- Isto tako ako pitaš bilo kog čovjeka na prostoru od slovenske do makadonske granice za Sheveningen - upadaju moji prijatelji - doznaćeš jedino da je to prokleta tamnica najboljih sinova naroda sa tih prostora. Tek poneki će reći da tu leže osumnjičeni za ratne zločine. Nego, gdje ti je taj zatvor? - Odmah tu iza kuta! Uvodim ih u mirnu ulicu drvoreda. Kroz krošnje se probijaju obrisi čuvene kule zatvora Sheveningen. - To je stari dio kaznione, naši su zatočeni u novijem dijelu sa bočne strane. Nakon bjesomućnog škljocanja digitalnih kamera, kojima ni sam nisam odolio, kojih stotinu metara dalje zastajemo pred ogromnim čeličnim vratima, znanih s TV ekrana u trenucima kada se na brzinu otvaraju ne bi li u tajanstvenu unutrašnjost propustila jureće blinidirane BMW-e ili Mercedese. - Kako li je unutra? - stiže novo pitanje. - Bome, bolje nego mnogima dolje kod nas. Imaju svoje sobe, svoje televizore, radio-prijemnike. Love što žele preko satelita. Na raspolaganju su im radni kabineti, internet, novine, telefoni. O njima brinu najbolji liječnici-specijalisti koji skrbe i za Kraljicu. Mogu jesti što žele, sami kuhati, šetati u grupama ili odvojeno. Tu se bez problema druže Srbi, Hrvati i Bošnjaci . Primaju posjete, a neki su ovdje i potomke začeli. Jedino što ne mogu je izaći i prošetati vani. - Samo im trebaju još crvena amsterdamska svjetla da kupleraj bude kompletan - dobacuju frendovi. Nisam reagirao, da li sam trebao?!