LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
Kolega s posla, stari Amsterdamac , satima me gnjavi pričom o novoj kući. Najviše je oduševljen sistemom za preradu vode. Kaže da  sada neće sa strahom gledati vodomjer i računati koliko je kubika  potrošio. Sve tekuće probleme rješavat će s vodom iz mutnih gradskih kanala. Njegovo je samo da odvrne pipu i da gušta u hladnoj vodi koja mu  propuštena kroz razne filtere direktno stiže s mutnog dna ispod njegovog doma. A ta nova kuća mu je renovirani brod,  koji je gotovo 90 godina prevozio tone pijeska . Hvali se da mu kućica na vodi ima gotovo 80 kvadrata I da je smještena gotovo u samom epicentru.  Kaže da me očekuje na kavi kada zatopli i ozeleni…
I tako zaintersovala me je ta njegova oduševljenost novim domom  i evo odnedavno  Amsterdam  gledam i drugim očima. Ne oduševljavaju me vise samo mostovi,parkovi, bezbrojni kanali kojima je protkana   jedna od najpoznatijih svjetskih metropola, nego  i objekti kojima sam se u početku čudio. Nama, dotepancima, iz toplih južnih krajeva  Europe nikako ne ide u glavu odnos koji ovdašnji ljudi iskazuju prema prirodi,klimi. Dok kod nas za kap,dvije  posežemo za  kišobranom, ovdje se tek po otvorenim   platnenim krovovima zna tko je stranac. Rođeni Holandjanin   prezire kišobran i kišu. Tek rođene bebe, se ušuškaju do grla,ali im glava uvijek kisne i tako do kraja života. Uz prve zrake sunce  i temperaturama od dva,tri stepena po ulicama se šepure gazde kabrioleta. Naravno sa otvorenim krovovima. Dok mi samo od udisanja tog hladnog zraka dobivamo prehladu, oni kao da su u San Tropeu,ili u našoj  Istri. A, tek žene.  Svake zime uhvati me cvokotanje od pogleda na njihove gole noge. Sve nešto kontam kada bi živjeli u našoj klimi  išli bi – goli.
Dakle, nema tog boljeg amsterdamskog kanala a da nije zaposjednut   brodovima ili kućicama . Službena statistika kaže da je na području općine locirano 10. 232 objekta na vodi koji služe za stanovanje. Obično su na tim “wonbotovima” kako ih zovu, samci ili najviše tročlane obitelji. I u toj vrsti stanovanja imate  razlike kao kod nas u Zagrebu. Neki su brodovi kao one kuće na Pantovčaku, a druge kao potleušice  u današnjoj Malnarovoj Republici Pešćenici.   Bili skupi ili jeftini svaki od “wonbotova” mora  imati dozvolu stalnog veza (kao u lukama), posebne priključke za gas,struju,kanalizaciju,telefon i vodovod ( ako nema onih filtera s početka teksta). Većina kučica ima i terasu,dnevni boravak. Mnoge od njih su plutajući vrtovi i još jedan doživljaj  “Venecije sjevera”  . Tridesetak tisuća vodenih ljudi imaju i svoje udruženje, svoja pravila i veoma su odlučni kada se bore za svoja prava. Tako su prije desetak godina  izganjali da imaju ista prava kao i svi stanovnici Amsterdama. Ne može ih tako neko micati kada mu se ćefne. To čine oni sami, obično nakon pet, šest godina. Dignu sidro  promjene kanal, dakako pribavljajučim prije krače ili duže plovidbe, sve “građevinske dozvole”za novu lokaciju sidrenja. Najljepše i najskuplje  kućice na vodi su one na Princesgrachtu ( Princezinom kanalu). Kada ih nude na prodaju nema jeftinijih od 320.000 eura, a sežu i do dva i pol milijuna.
Život na vodi je ovdje tradicija duga stotinama godina. U pojedinim brodovima su generacije starosjedilaca, koje su tako rješavale uvijek gorući problem jedne od najnaseljenijih zemalja svijeta.U posljednje vrijeme sve je vise i pripadnika ovdašnjeg džet-seta koji se odmiču od svojih dosadnih vila. Ovako punim plućima udišu gradski život, a često bome i  smrad amsterdamskih kanala, koji svakim danom postaju frekventnije i prljavije  prometnice.
I na kraju, nešto kontam  -  Pula s   okolinom ima oko 150 kilometara obale. Vodenih površina koliko hoćeš. Eto, dobre prilike da moji prijatelji Damir Strugar i Nenad Marjanovic - Fric konačno dobiju svoj kutak za živutak. Lijepo im iz Uljanika daju neke  otpade od brodova i oni ih vještim kolumnističkim rukama obrade u najljepše ”wonbotove” na  Jadranu. Za Damira sam siguran da bi uspio, jer čovjek malo, malo pa dobija nagrade za najljepše uređeni vrt u gradu. Između  gardena i broda razlika je samo u četvornim metrima, a sto je to za čovjeka koji  i odbačenim panjevima daje novi život u njegovom zelenom perivoju ponosa. Ni za Frica se ne bojim, jer čovjek za to ima - Strugara!