DJE?JI DOMOVI VIŠE NISU SIROTIŠTA (REGIONAL BROJ 26)

Život i razvoj djece u domovima za nezbrinute sigurno su mnogo tegobniji nego kod onih u obiteljima. Iako u domovima rade ljudi koji se brinu za djecu i na koje se ona mogu osloniti, oni im ne mogu zamijeniti obitelj. S druge strane, uz pomo? ministarstava, donatora, razli?itih udruga i pojedinaca dobre volje, stvorena je zajednica koja s mnogo pažnje pokušava upravo to u?initi. Potreba djece za utjehom i pomo?i u rješavanju svakodnevnih problema kao i za ja?anjem samopoštovanja velika je. Jednako je opsežan i svakodnevni posao odgajatelja, psihologa i ostalih zaposlenika unutar domske institucije.
Ulaskom u Dom za nezbrinutu djecu u Puli lako vas preplavi osje?aj zajedništva koji izvire iz šarenih zidova, dje?jih crteža i zajedni?kih fotografija s izleta. Osim pojedinaca volontera djelatnicima Doma pomaže i niz udruga. ?este su ekološke radionice Zelene Istre, a djeca su uz suradnju s još jednom ekološkom osnovnom školom izradila i svoj botani?ki vrt.
O svemu tome, kao i o njihovim aktivnostima, dostignutim ciljevima i onima postavljenim u budu?nosti razgovarali smo s ravnateljicom pulskog Doma za nezbrinutu djecu Verom Rojni?.

R: Koliko šti?enika danas živi u vašem Domu?
Naša ustanova trenutno zbrinjava 62 djece. Stalno je kod nas smješteno 39 djece, u poludnevnom boravku, koji se tako?er nalazi u prostorima Doma jer ne postoji dovoljan broj stru?nih radnika koji bi djelovali dislocirano, osamnaestero je djece, dok u stambenoj zajednici živi petero mladih i ima još tri slobodna mjesta.

R: Mijenja li se ?esto broj djece u stalnom smještaju?
Po nekakvom dogovoru ili bolje re?eno nepisanom pravilu djeca se ne bi trebala zadržavati u ustanovi dulje od dvije do ?etiri godine. No, kod nas primjerice živi djevojka koja, evo, upisuje prvu godinu studija, a ovdje je od svoje tre?e godine, dakle punih 16 godina. Djeca se kod nas dosta dugo zadržavaju jer se to za njih pokazalo dosta dobrim rješenjem.

R: Kako je organizirano njihovo vrijeme?
U Domu postoji ku?ni red, koji važi i za djelatnike i za djecu. Od ustajanja pa do kraja dana vrijeme je ispunjeno školom, izvannastavnim aktivnostima, održavanjem urednosti prostora u kojem žive. Tijekom dana dosta su zauzeti onime što moraju obaviti, ali i aktivnostima koje vole raditi.

INDIVIDUALNI PROGRAMI ZA DJECU S POSEBNIM POTREBAMA

R: Koliko odgajatelja ima u Domu i postoji li manjak stru?nog kadra?
U stalnom smještaju imamo pet grupa, koje imaju osam do deset mališana, a u poludnevnom boravku dvije grupe od po njih osmero. S djecom u stalnom smještaju radi pet odgajatelja, a u poludnevnom boravku još dva. Tu je i stru?ni tim - psiholog, socijalni radnik, sociolog i medicinska sestra. U odnosu na pravilnik nedostaju nam još dva djelatnika, jedan voditelj slobodnih aktivnosti i jedan odgajatelj za poludnevni boravak. Kad bismo zaposlili još njih, normativi koji vrijede za dje?je ustanove bili bi zadovoljeni.

R: Kako su razra?eni programi za djecu s posebnim potrebama?
Posebne potrebe u nas ima 11 djece osnovnoškolskog uzrasta. Oni, na žalost, u mjestu stanovanja nemaju mogu?nost školovanja i radnog osposobljavanja. U Puli poha?aju Školu za odgoj i obrazovanje, a ovdje u Domu odgajatelji, uz pomo? stru?nog tima, stvaraju za njih posebne, individualne programe. Najmla?oj djeci, onoj predškolskoj, tako?er je potrebno pokloniti posebnu pažnju. Njih trenutno u Domu ima ?etvero. Da ne bi boravili u Domu bez društva cijelo jutro, oni odlaze u dje?ji vrti? koji se nalazi u našem susjedstvu. Nakon toga priklju?uju se programima s ostalom djecom, nakon njihova povratka iz škole. U Domu tako?er imaju program primjeren njihovom uzrastu, no ne toliko intenzivan kao u vrti?u.

R: Koje se izvannastavne aktivnosti nude djeci unutar i izvan Doma, ako su mogu?e?
Sva djeca koja su zainteresirana za izvandomske aktivnosti za koje se pla?a upisnina, mogu se u tome aktivirati, s time da onda mi pla?amo upisninu. To ipak nije toliko ?esto jer je i unutar domske zajednice organiziran niz aktivnosti. Imamo likovne, plesne i sportske aktivnosti te foto i kinosekciju.

PRIJELAZ IZ DOMSKOG U STVARNI SVIJET

R: ?esto se postavlja pitanje što biva s djecom iz Doma nakon osamnaeste godine. Znamo da u Puli postoje stambene zajednice koje im olakšavaju taj prijelaz. Kad su stanovi u kojima oni žive osposobljeni i tko vam je omogu?io ostvarenje tog projekta?
Stanovi su u potpunosti osposobljeni 2005. godine. Prostor smo dobili od Grada, no bio je izuzetno derutan. Prije je ondje bio smješten Zavod za mentalno zdravlje, a nakon što je Zavod preselio, prostor je dodijeljen nama. Stanove smo temeljito adaptirali i rekonstruirali, a sredstva za adaptaciju dobili smo od doma?ih i stranih donatora. Opremanje je financirala Istarska županija i stanovi su sada odli?no ure?eni.

R: Imate li potrebe za više stambenih zajednica?
Trenutno nemamo. U njih se smještaju mladi koji su prije toga godinama boravili u Domu i nemaju mogu?nost povratka biološkim roditeljima. Svake ih je godine troje, ?etvero, a u stambenoj zajednici imamo mjesta za osam osoba, po ?etiri mladi?a i djevojke. Ondje mogu ostati do navršene 21. godine. Kako jedni izlaze, drugi ulaze. Dosad smo imali dobra iskustva jer su svi uspjeli prona?i stalan posao do 21. godine. Ako posao prona?u ranije, njihova je obaveza da 70 posto mjese?nih primanja štede, da bi imali po?etna sredstva za život izvan ustanove. U stambenim zajednicama mladi i dalje imaju odgajatelja, no on nije prisutan svih osam sati. Ponekad ga nema svakodnevno, ali on je tu prema potrebama. Upu?uje ih u sve životne situacije, pomaže im u odlukama, a savjete daje i kod kuhanja ili pranja.

R: Na koji se na?in pomaže mladima koji žele upisati fakultet ili višu školu? Osiguravaju li im Grad, Županija ili nadležno ministarstvo stipendije?
Imamo dogovor s Gradom, koji pomaže djeci koja su socijalno ugrožena. Neka su naša djeca ve? dobila gradske stipendije. Uz to, pomaže im i ministar, što još nije ozakonjeno, no ubrzo bi trebalo biti. Dosad to je bilo nepisano pravilo pomo?i. Upravo uz pomo? sredstava resornog ministarstva djeca su dosad uspijevala završavati fakultete. Tijekom studiranja omogu?ava im se boravak u stambenim zajednicama. Što se ti?e smještaja, dobro sura?ujemo i sa stambenim zajednicama drugih hrvatskih gradova. No, ponekad ni to nije dovoljno. Ako djeca odu studirati u inozemstvo, kao što je otišla nedavno jedna djevojka iz našeg Doma, onda se Dom obra?a svojim donatorima, naj?eš?e stranim. Oni se, naime, obvežu za pojedino dijete i prate ga te mu pomažu tijekom školovanja. Uvjet je pri takvom stipendiranju da student daje redovno ispite i da upisuje godinu za godinom bez pada. To nije lako, ali djeca su stoga prisiljena konstantno se truditi da što prije završe fakultet. U posljednjih, recimo, 15-ak godina desetak je mladih uspješno završilo fakultete. Ove ?e godine jedna djevojka u Puli studirati predškolski odgoj, a druga, koja je završila kozmeti?arsku školu, odlazi u Zagreb na osposobljavanje i poha?at ?e edukaciju o holisti?koj terapiji masažom. Smještaj joj omogu?uje zagreba?ka stambena zajednica, a te?aj, koji nije baš jeftin, šest i pol tisu?a kuna, pla?a se iz sredstava koja su dali talijanski donatori, s kojima sura?ujemo dugi niz godina.

VE?INA POSVOJITELJA TRAŽI MALU DJECU

R: Znamo da je broj posvajanja u državi jako nizak. Je li rješenje u udomiteljskim obiteljima ili su i udomljavanja rijetka?
U proteklih deset godina naš je Dom uspio dati na posvajanje samo jedno dijete, i to ovog prolje?a. Radilo se o desetogodišnjoj djevoj?ici. Ina?e, ve?ina posvojitelja traži malu djecu, do tri godine, a mi ih nemamo mnogo. Mislim da je to glavni problem. Za posvajanje moraju biti ispunjeni svi kriteriji, što je teško riješiti. U trendu je udomljavanje, no udomiteljskih obitelji u Istri i Puli nema dovoljno. Centri za socijalnu skrb prisiljeni su smještati djecu u domove jer nema dovoljno kvalitetnih udomitelja. Broj udomljenih tako?er je neznatan.
Recimo, naš stru?ni tim smatra da bi dvoje djece, trenutno smještene u Domu, bolje funkcioniralo u udomiteljskoj obitelji. No, to bi doista trebale biti kvalitetne obitelji, koje bi mogle ovoj djeci priuštiti odgovaraju?u njegu i skrb, jer ona imaju kombinirane smetnje i donekle su zaostala u razvoju. Njima je u našoj sredini jako teško, jer htjeli mi to priznati ili ne, mla?a djeca znaju biti jako gruba, zadirkuju i šale se na tu?i ra?un. Ako je netko malo druga?iji i slabiji od njih, može do?i do velikih problema. Mi to pokušavamo sprije?iti odgajaju?i ih, ali takve je probleme teško iskorijeniti. Za takvu djecu bolje su rješenje udomiteljske obitelji, no i nov?ana sredstva za te obitelji trebala bi biti adekvatna, zbog velikog truda koji se u djecu mora uložiti. Oni iziskuju mnogo pažnje, mnogo njege. Država bi trebala nagraditi udomitelje koji se trude oko njih i žele im pomo?i. Nov?ana naknada za udomiteljske obitelji dosad je iznosila 1.600 kuna. Novim je zakonom pove?ana, no ne znam to?no za koliko.

VELIKO SRCE DONATORA

R: Ulaskom u zgradu Doma može se primijetiti da je sve nedavno obnovljeno.
Da, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi omogu?ilo je kompletnu obnovu objekta. Ubrzo kre?e i posljednja adaptacija dvorišne zgrade, u kojoj ?emo osposobiti tri prostorije. Jedna ?e biti namijenjena djeci iz poludnevnog boravka, druga ?e biti za radionicu, a tre?a za rekreaciju. Dio sredstava je ve? osiguran i to oko 200 tisu?a kuna, a dio ?emo pokušati, kao i dosad, prikupiti od donacija. Za kompletno ostvarivanje projekta nedostaje nam još 200 tisu?a kuna. Zatražili smo sredstva i od Grada i od Županije pa se nadamo da ?e nam iza?i ususret. Uvjeti življenja tada ?e biti još kvalitetniji. Država pokriva sve potrebe djece, no zna?ajni su i prilozi naših donatora, doma?ih i stranih, koji dodatno povisuju standard življenja. Donira se sve, od odjevnih predmeta do prehrane. Dje?ji domovi više nisu sirotišta. To su ustanove koje su, kao što možete vidjeti, lijepo ure?ene, kadrovski opremljene, tu se djeci posve?uje maksimalna pažnja i s njima se konstantno radi. Po mom iskustvu, mogu slobodno re?i da je danas za dijete bolji dom, nego nedovoljno dobra udomiteljska obitelj.

R: Kako bi najbolje obi?an gra?anin mogao pomo?i djeci?
Obi?an gra?anin, koji brine o svojoj životnoj egzistenciji, ne mora izdvajati nov?ana sredstva da bi pomogao. Danas nam pomo? stiže iz mnogo smjerova. Tu su trgova?ki lanci i razli?ite firme koje rado pomažu. Neke smo donacije ?ak morali odbiti jer nismo mogli televizorom na televizor, kompjutorom na kompjutor i sli?no. Zadovoljna sam i sredstvima koje nam odobrava nadležno ministarstvo, kao i njihovim trudom da poboljšaju uvjete u ovoj ku?i. Obi?an gra?anin najbolje bi mogao pomo?i toplim rije?ima, dolaskom u posjet ili volonterskim radom s djecom, šetnjom i uglavnom provo?enjem kvalitetnog vremena s njima. To je ono što im zbilja treba.

Razgovarala: Mia Levak