INTERVJU NEDJELJOM

Pulski redatelj Andrej Korovljev već godinama pripada krugu autora koji svojim radom ostavljaju prepoznatljiv trag na domaćoj dokumentarnoj i filmskoj sceni. Autor osebujnog senzibiliteta, često vezan uz Pulu i ljude s margine svakodnevice. Povod za razgovor bio je njegov aktualni rad, ali i pogled na Pulu, film i generaciju koja je obilježila dio kulturne scene grada.

Prošle su tri godine od premijere tvog filma Hotel Pula. Možeš li nam u kratkim crtama ispričati što se sve u tom razdoblju događalo s filmom?

Poprilično puno toga. Film je, izvan naših granica i to bez imalo pretjerivanja, razvalio. Prikazan je na šezdesetak međunarodnih filmskih festivala. Svoju odiseju započeo je u Tallinu na Black Nights Film Festivalu, koji je europski festival A kategorije, dakle spada u najprestižnije svjetske filmske smotre. Na njemu su se vrata širom otvorila pa smo osim po Europi proputovali cijelu zemaljsku kuglu, bukvalno. Hotel Pula prikazana je u Indiji, Indoneziji, Australiji i Novom Zelandu, proputovala je Južnu Ameriku, Afriku, a od kuriziteta mogu istaknuti otočje Fiji i Kubu. Izabrala ga je Europska komisija kao jednog od svega desetak filmova iz cijele EU da predstavlja godišnji izbor iz kinematografije 2024. i 2025. godine što je produžilo festivalski život filma na skoro dvije godine. Otkupljen je za stream u Južnoj Koreji i, kao šlag za kraj, uzeo ga je HBO Central and Eastern Europe u svoj katalog. Mjesec dana u zemljama poput Poljske, Češke, Bugarske bio je u izboru top 10 najgledanijh filmova, što nas je sve poprilično iznenadilo kako se ipak radi o „malom“ i debitantskom filmu. Mislim da ga još uvijek možete pogledati na HBO-u u Hrvatskoj. Ovjenčani smo s desetak nagrada od kojih mi je najdraža ona s festivala iz Alžira za najbolju režiju jer mi ju je uručio čuveni turski redatelj Nuri Bilge Ceylan koji je bio predsjednik žirija, inače dobitnik Canneske Zlatne Palme. Sve u svemu - iznad svih očekivanja, mašte i snova.

Film po meni ima sjajnu atmosferu. Dosta Puležana, među koje ubrajam i sebe, nije ni bilo svjesno tog „paralelnog svijeta“ koji se odvijao u sobama Hotela Pula u vrijeme kada smo mi odlazili u disco Colosseum. Jesi li imao sličnih reakcija publike?

Da, i to me zapravo najviše dirnulo nakon projekcija Hotel Pule. Puno ljudi iz grada govorilo mi je gotovo istu stvar — da su tih godina prolazili pokraj hotela, izlazili van, živjeli svoje živote, a da nisu imali stvarnu svijest o tome kakvi su se paralelni životi i traume odvijali doslovno nekoliko metara dalje. Mislim da je to jedna od velikih tema našeg vremena i prostora: sposobnost da istovremeno budemo jako blizu nečijoj tragediji i potpuno slijepi za nju. Mene je upravo taj osjećaj privlačio u filmu — taj sudar mladosti, noćnih izlazaka, glazbe i energije devedesetih s nečim mnogo mračnijim što se odvijalo ispod površine. Hotel je tada bio neka vrsta limba, privremeni dom ljudima koji su izgubili vlastiti život preko noći, dok je grad oko njega pokušavao normalno živjeti dalje. Možda zato film ima tu atmosferu koju spominješ. Htio sam da se stalno osjeća neka čudna mješavina života i patnje, ljeta i tjeskobe, ljepote i nečega duboko slomljenog što svi pokušavaju ignorirati. I danas mi je fascinantno koliko su neki gledatelji nakon filma počeli preispitivati vlastita sjećanja iz tog vremena. Kao da su tek naknadno povezali fragmente — hotel, ljude koje su viđali po gradu, atmosferu nelagode koja je postojala u zraku, ali se o njoj nije govorilo. Mislim da film ponekad upravo tome služi: ne da daje odgovore, nego da otvara prostor za neka zakašnjela suočavanja i empatiju koju možda tada nismo bili sposobni osjetiti. A meni je bilo važno da ti ljudi u filmu ne budu prikazani samo kao “izbjeglice” ili društveni slučajevi, nego kao stvarni ljudi sa smislom za humor, željama, seksualnošću, bijesom i dostojanstvom. Jer iza svake kolektivne tragedije uvijek postoje potpuno intimni, mali ljudski životi koji često ostanu nevidljivi.

Pula je očito važan dio tvog identiteta. Većina onoga što si radio na neki je način vezana uz naš grad. Kako danas doživljavaš Pulu? Dolaziš li „kući“ kada iz Zagreba dođeš na Veli Vrh?

Pula je za mene više unutarnje stanje nego zgrade i zidine. Kad dolazim preko one nizbrdice, starom Vodnjanskom, i ugledam brodogradilište i dizalice, imam osjećaj kao da ulazim u vlastiti film koji se istovremeno raspada i traje zauvijek. Mislim da čovjek nikada do kraja ne ode iz grada u kojem je odrastao, pogotovo ako je odrastanje bilo intenzivno, kaotično i puno kontradikcija kao što je bilo naše. Doma ne dolazim iz nostalgije nego zbog nekog osjećaja pripadnosti koji se ne može racionalno objasniti. Tu su i dalje mirisi, glasovi, zidovi i lica od kojih je nastao moj pogled na svijet. Pula me formirala estetski, emocionalno i svjetonazorski. U njoj sam prvi put osjetio što znače punk, film, prijateljstvo, pobuna i melankolija. Zagreb je grad u kojem živim i radim, ali Pula je i dalje mjesto iz kojeg intuitivno promatram svijet. Mislim da se to vidi u svemu što radim, čak i kada priče nemaju direktne veze s njom.

Čini mi se da se tvoja generacija ponovno okuplja, što mislim da je velika stvar za pulsku kulturnu scenu. Jasno mi je da nije lako biti „filmaš“ u malom gradu, ali postoji li kod tebe želja za povratkom?

Potpuno si u pravu kad kažeš da je to velika stvar. Radi se o ljudima koji su izgradili zaista respektabilnu karijeru u Hrvatskoj i daleko van njenih granica. Paola Orlić, kustosica i dugogodišnja producentica jednog od najvažnijih svjetskih festivala animiranog filma - Animafesta, Urednica kulture na HRT-u Vlatka Kolarević, kustosica Muzeja suvremene umjetnosti u Rijeci Branka Benčić itd. To je ekipa kojoj je Pula u srcu i koja iz iskrenih pobuda želi vratiti život u pulske kulturne arterije te je ponovo postaviti na europsku mapu grada koji živi za i s kulturom. Što se mene tiče, ja se stalno vraćam svom rodnom gradu, i da hoću ne mogu od njega pobjeći, Pula je jednostavno utkana u moj DNA. Upravo sam snimao još jedan, ovaj put kratki film, na pulskim plažama, mentorirao sam i filmske radionice Pulske filmske tvornice. Sve u svemu, ove godine boravim često u Puli, a kako se za sad stvari razvijaju neće biti rijetkost vidjeti me po gradu i izvan sezone.

Na društvenim mrežama nedavno si objavio nekoliko scena sa snimanja. O čemu se radi, priprema li se nešto novo?

Radim na više novih projekata: dva kratka filma, razvijam regionalnu kriminalističku TV seriju s koautoricom Marijanom Veljović, također Puležankom, pišem scenarij za novi dugometražni igrani film, a i pripremam novi dokumentarac. Upravo sam u pred-produkciji snimanja testnih scena za gore spomenutu seriju u kojoj glavne uloge nose Marija Škaričić, Milan Pavlović i legendarni Predrag Miki Manojlović. Snimamo u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu tijekom sljedećeg mjeseca. Sve u svemu, nije mi dosadno ove godine.

(Nenad Marjanović dr Fric)