INTERVJU NEDJELJOM

Idemo odmah u glavu – kreće još jedan Art Park. Što publika može očekivati ovog ljeta, ima li nekih noviteta ili iznenađenja?

Ove godine krećemo s jubilarnim, ako ga tako mogu nazvati, petim izdanjem. Ne mogu vjerovati da je već pet godina proletjelo otkako smo pokrenuli prvi Art Park. Odmah se sjetim proljeća 2022., kada smo se Bare i ja vozili Pulom u potrazi za plodnim tlom za park. Prva ideja bio je Mandrač, zatim park Monte Zaro, a onda smo se spustili do Rojca i ugledali park — tada još dosta zapušten, s travom visokom do koljena — i rekli: to je to. Uredili smo ga, oslikali i tako je krenula priča.

No, da se vratim na pitanje, ove godine smo poseban trud uložili u obnovu starih i izgradnju novih elemenata, kao i u cjelokupnu scenografiju čija je tema osamdesete. Kako je scenografiju radilo više nas, svatko je osamdesete interpretirao na svoj način, tako da ima arkadnih konzola, glazbe, synth wavea, reklama za proizvode toga doba i štošta drugoga.

Što se programa tiče, generalno svake godine kroz ljeto osiguramo oko pedesetak programskih cjelina. To su razne radionice, predstave, kvizovi, glazbeni programi, buvljaci… Stvarno se kroz ljeto izdešava pregršt svakojakih stvari.

Kao ilustrator i muralist stekao si prepoznatljivo ime upravo kroz projekte koji gradu daju urbani identitet. Koliko je Art Park danas važan dio onoga po čemu si postao poznat i izvan Pule?

Prije svega, ne bih volio tvrditi da sam poznat ni u Puli ni izvan nje, a bogami niti mi je to cilj. Sve što radim u domeni projekata u Puli, radim iz gušta. I festival ulične umjetnosti Kistom kroz zid, kroz koji oslikavamo pročelja zgrada — koliko nam budžet dozvoljava — i Art Park, kroz koji tijekom ljetnih mjeseci stvorimo jednu svojevrsnu meku kulture za građane Pule koji, odmaknuti od turističke vreve, svrate na šaroliki program parka.

Kada su u pitanju murali i slični projekti, koliko je teško progurati nove ideje? Nailaziš li na podršku lokalne vlasti i institucija ili često moraš uvjeravati ljude da takvi projekti imaju vrijednost?

Za sebe mislim da sam relativno kreativna osoba i osoba s dobrim namjerama, tako da spojem tih dvaju karakteristika nekako nađem način da realiziram projekt. Mislim da uvjeravanje, nakon skoro 15 godina na sceni, više nije toliko potrebno, barem što se projekata tiče. O mojoj umjetnosti, to je druga priča — tu uvjeravam i sebe i druge svakodnevno, a mislim da će tako biti do daljnjega :)

Nekada imam veće ambicije, recimo da u sklopu festivala Kistom kroz zid dovedem neke strane umjetnike, za što je potreban veći budžet. Ali isto tako, u regiji imamo stvarno velik broj fantastičnih umjetnika s kojima sam jako dobar prijatelj, tako da svake godine uspijevamo dovesti nekoga tko uljepša grad. A bih li volio da je budžet veći — a tko ne bi.

Oko tebe se kroz godine okupio velik broj umjetnika i suradnika. Koliko je u tvom radu važno povjerenje, otvorenost i zajedničko stvaranje s drugim ljudima?

Bogami je važno. Scena u regiji je velika i stvarno ima famoznih ljudi i umjetnika, no s druge strane je u isto vrijeme i mala, tako da se svi više-manje znamo. Mislim da je to jedan veliki preduvjet i za moje stvaranje. Em što me drugi kolege inspiriraju i daju mi vjetar u leđa, em što smo si svi nadohvat ruke kada nam zatreba uzajamna pomoć.

Postoji li neki grad ili urbana scena u svijetu koja te posebno inspirira? Možeš li zamisliti da jednog dana i Pula dobije takvu vizuru ili energiju?

Ha! Ima jedan grad iz kojeg sam iscrpio jako puno inspiracije i koji mi je u umjetničkom smislu stvarno puno dao — a to je Buenos Aires. Dvaput sam bio tamo po par mjeseci i to je grad koji diše umjetnost, ma koliko god to otrcano i klišejizirano zvučalo. Murali i grafiti su posvuda, političke parole, ulični plesači i svirači, tijekom tjedna se ne ide spavati do tri ujutro, ljudi večeraju u 23 sata, nije ti čudno vidjeti nekoga kako pjeva sam sa sobom ili uređuje fasadu kuće nekim muralom, iako mu to možda uopće nije profesija.

A da ne govorim o njihovoj famoznoj tipografiji fileteado porteño, uvezenoj početkom 20. stoljeća od strane migranata iz Italije. I onda ti izlozi trgovina oslikani tom tipografijom na staklu… I što je najčudnije, koliko god je taj grad mnogo puta veći od Pule, Buenos Aires je i dalje lučki grad, i dok sam tamo boravio, osjećao sam i dašak Pule.

Sad, može li Pula biti Buenos Aires? Pa možda može u nekoj nikad napisanoj kratkoj priči doajena magičnog realizma Gabriela Garcíje Márqueza. No Pula, za mene osobno, s druge strane ima i svoje čari koje nema niti jedan drugi grad na svijetu.

Radiš li trenutno na nekim novim projektima ili planovima koji nisu striktno vezani uz Istru i Pulu? Možeš li nešto otkriti unaprijed?

Prije par tjedana imao sam samostalnu izložbu u Zagrebu na kojoj sam radio pola godine. Prvi put sam izlagao ulja na platnu. To mi je bio svojevrsni izazov, jer sam iz medija ilustracije i murala prešao u medij slike, i mogu reći da sam i radovima i izložbom više nego zadovoljan.

Na toj seriji, “Vikendom rekreativno”, planiram raditi i dalje, a ovo ljeto se nadam izložbu predstaviti i u Puli. Trenutno sam još u pokretanju Art Parka, pa kada to krene, malo ću detaljnije isplanirati i izložbu.

Jesi li se ikada bavio navijačkim muralima ili estetikom povezanom s tribinama i navijačkom kulturom? Kako gledaš na taj dio ulične umjetnosti?

Moj prvi dodir s medijem murala bio upravo mural vezan za NK Istru 1961, i to davne 2007. godine. Prvi mural iznad Uljanikovog stadiona radili smo, koliko se sjećam, tog ljeta sa šablonama, spajajući “mods” znak sa starinskom nogometnom loptom.

Nogomet i sport općenito, uz ostale čimbenike, stvaraju identitet grada, tako da su murali podrške klubu za mene normalni. Naravno, dok god nemaju konotaciju bilo kakve vrste mržnje ili netrpeljivosti. 

(Nenad Marjanović dr Fric)