INTERVJU POVODOM KONCERTA NA KAŠTELU, ČETVRTAK, 3. KOLOVOZA U 21 I 30
Grupa Valentino je na svojoj velikoj, povratničkoj turneji za SVE GENERACIJE koja se simbolično zove „40+“ i označava četrdeset godina profesionalnog rada. Turneja je počela spektakularnim koncertom u Zagrebačkoj tvornici 24. studenog pa nastavljena s koncertima  u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Makedoniji kao i Kanadi te Australiji. S tim povodom Valentino dolazi na pulski Kaštel, u četvrtak, 3. kolovoza i za publiku sprema hit singlove i zabavu za pamćenje. U nastavku donosimo intervju sa Zijom Rizvanbegovićem,  skladateljem, tekstopiscem, gitaristom i osnivačem grupe Valentino.

Na sceni ste od 80-ih. Kako je nastala grupa Valentino?

To je bilo vrijeme bendova, koji su nicali po garažama i podrumima i taj broj je imao razmjere epidemije, jer su svi pokušavali da pokušavali svijetu svoje ideje i talente. Svim nama je posebno godila i laskala zainteresiranost djevojaka za muziku i za naše duge lokne. Tad smo mi bili popularniji od nogometaša, bar u gradskim sredinama i nekako je bilo "In" biti umjetnik posebno umjetnik drugačiji od ostalih. To je bila osnovna premisa da budeš primijećen na sceni. Iako i totalno loš ali drugačiji od amaterizma se pravio koncept. Začetak grupe Valentino počinje još od Druge Sarajevske gimnazije, gdje su počele da se formiraju prve naznake budućih pjesama i razmjene ideja, a onda moj odlazak u London po završetku srednje škole, gdje sam se zaposlio u fabrici i gradio kapitalizam kao pravi radnik s periferije Londona. Tad sam već shvatio veličinu svijeta , bogatstvo i uljepšanu  filmsku sliku istoga  ,kao i velike prednosti naših prostora, i ljepota, koje su mi dale talent  u koji su ugrađene emocije naših prostora. Tako da sam se vratio poslije godinu dana pun iskustava i želje da se radi. Grupa Valentino je uvijek bila okupljena oko mojih pjesama. One su naše ikone, naša logorska vatrica, naš izvor pitke vode. Tako je ostalo i dan danas. Mnogi veliki muzičari su dali svoj zapis i udio u stvaranju brenda ,ali su na početku i na kraju uvijek ostajale pjesme oko kojih smo se svi ,stari i novi članovi grijali. Samo ime Valentino, je početkom osamdesetih bilo vrlo fancy i originalno, imalo je prizvuk neke ljubavne romantike i slučajno smo se odlučili za njega. Ja sam bio kum mnogim kafićima, restoranima ,frizerskim salonima ,koji su se nazvali po nama, u tom momentu. Zadnjih dvadesetak godina je to ime toliko eksploatirano, da me glava boli od svih neukusnih radnji i bussinessa koja su prisvojile isto ime. Od obdaništa, mesnica, striptease barova, kladionica, pa čak do nekih plesnih grupa i cover izvođača.    

Koje je bilo najteže razdoblje, a koje najljepše u vašoj 40-godišnjoj karijeri kao glazbenik?

Najljepši je uvijek početak, posebno razdoblje nevinosti i slatke voćkice prvih uspjeha. Prvi intervju, prvo tv i radio gostovanje, prvi put pjesma na radiju, prvi hit, prva ploča, prvi samostalni koncert, pa prvi veći koncert, pa prvi veliki koncert. Sve su to slatke stvari koje kao prve pamtiš i kojima se dječje raduješ Kasnije, kad se sve ponavlja i multiplicira jako godi i daje gas i izazov  da nastaviš ali prvi put je samo jednom. A najteži su svakako godine rata i moj odlazak u izbjeglištvo, gdje sam počinjao sve od početka, nakon velike desetogodišnje karijere. To su velika i teška iskustva, ne bi ih poželio nikom. Upravo, nakon deceniju usporenog pisanja, završavam Autobiografiju, koju sam počeo mediju prvima od kolega da pišem, ali zadnji na cilj stižem. Čak je i moja prijateljica i back vocal izdala svoju knjigu prije par godina. A ja kao pravi diesel motor, polako ali sigurno do cilja. U knjizi će biti, oporo i slatko, tužno i duhovito, uz puno anegdota odslikano vrijeme od osamdesetih do danas iz ugla Sarajevskog umjetnika, kozmopolite, lutalice i zanesenjaka, s prebogatim iskustvom.

Izbacili ste novu pjesmu' Neću kući'. Kako se grupa Valentino snalazi u ovim 'modernim' vremenima?

Neću kući je naša najnovija pjesma, koja najavljuje tri izdanja Croatia recordsa. Od "The Best" kolekcije hitova, pa do potpuno nove ploče sto bi rekli, tj. izdanja, i trećeg duetskog projekta. Premijera je bila na CNC festivalu u Vodicama. Upravo montiramo spot za ovu pjesmu i promocije kreću od 9 mjeseca. Mislim da je tipična Valentino pjesma ušuškana u dobru produkciju i kao takva se sigurno razlikuje od današnjih trendova; a ja volim da sam drugačiji, pa što bude. Ovo vrijeme je vrijeme cover izvođača, reality programa i želje za brzim uspjehom. Mi smo druga generacija koja je imala i ima totalno drugačiji prilaz muzici. Danas timovi rade pjesme za pjevače i tako da one vrlo liče jedna na drugu. U naše vrijeme smo svi bili svoji, različiti, kao i nekadašnji automobili. Svaki je imao svoj image i design a danas moram da se primaknem do gepeka da vidim o kojem se autu radi. Totalna Kina u muzici i svemu. Mi smo autorski band i u 2, 2 i pol sata programa sviramo Valentino repertoar nastao u 40 godina rada. Inače smo na turneji "40+ Dođite da promuknemo zajedno"…40+ nije sajt za odrasle, nego četrdeset godina je prošlo od naše prve ploče u izdanju Suzy Zagreb, a + je magični broj godina koji nam je trebao da dođemo do studija. Tu su  satkani i maratonska vježbanja, nosanja teških instrumenata, vlažni podrumi, svađe sa netolerantnim susjedima, muzičke škole, raspali kombiji, zaboravljeni bubrezi po hladnim vlažnim domovima kulture, jurnjava za lopovima menadžerima, obijanja pragova medijskih kuća….I sto je veći i duži plus duže traješ kao izvođač i umjetnik. Naš plus je bio jako dugačak….

Kako komentirate današnju glazbenu scenu? Da danas stvarate novi bend, što biste svirali?

Ja sam počeo sa željom da budem autor, gitarista i dirigent ala Mike Oldfield. I palio sam se na instrumentalnu zahtjevnu muziku. Kasnije sam postao i vokalni solist vlastitih pjesama. Da danas počinjem, počeo bih odmah kao vokal, a napravio bi dva paralelna projekta odjednom. Komercijalniji i totalno alternativni. Naravno da mi je i ova pamet i iskustvo, poslovno bi to bilo puno mudrije bez pogodaka u prečke i stative i s malo manje ležernosti. Ali to je i do karaktera. Ja volim polako, bez frke i hedonistički uživati u životu.

Vaša obljetnička turneja je počela spektakularnim koncertom u Zagrebačkoj tvornici 24. studenog pa nastavljena s koncertima u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Makedoniji kao i Kanadi te Australiji. Koji vas je koncert najviše oduševio i zašto?

Žao mi je sto nismo snimali koncert u Tvornici, jer je to bio ponovni susret velikih ljubavnika poslije puno godina. Bilo je jako emotivno. Ja sam se plašio za repertoar, hoće li publika znati pjesme osim velikih hitova, ali su nas oni vodili kroz noć. Primili su nas za ruke, srca, prste i glasove i predali smo se jedni drugima u zagrljaj. Tu nam je počela obljetnička turneja i trajat će dugo, po cijelom svijetu. Ljetos sviramo Crnu goru, Srbiju, Hrvatsku i Makedoniju, a zimu smo u Americi i Canadi.

Unutar obljetničke turneje "VALENTINO 40 +";, veliki koncert će se održati u Puli 3. kolovoza na Kaštelu. Što pulska publika može očekivati?

Vrlo se radujemo. Ja sam bio u Puli prije par mjeseci na poziv gosp. Elvisa Mohorovića  iz „Showtime production“ i oduševio se Kaštelom. Mi ćemo svirati onoliko koliko to budete željeli, ko za Novu godinu a vi samo "Dođite da promuknemo zajedno"…

Gdje sve još planirate nastupati ovoga ljeta? Osim Pule, hoće li se još koji grad u Hrvatskoj naći na popisu?

Dogovaramo Slavonski Brod, Osijek i Zagreb u listopadu…

Za kraj, što biste poručili mladoj publici koja vas možda ne sluša, a došla bi na koncert?

Na našim koncertima, začudo ima puno mladih, pa bih se zahvalio mamama i tatama i tetkama i braci i sestrama, što su prenijeli s koljena na koljeno naše arije i refrene a to nas drži u životu. Pogledajte Springsteena i Stonese, stariji su puno godina od nas pa preko tri sata još uvijek prže na koncertima. Za mene je paljenje pojačala i huk publike još uvijek najveći adrenalin. Kao i strast  koju kad otkriješ, dijeliš s onim koje najviše voliš; s porodicom i publikom.

(Hana R.)