Đuro Stipetić - brodograditelj i profesor

IZ KNJIGE AUSTROUGARSKE VILE I KUĆE U PULI
Autor:Branko Perović
Zagrepčanin Đuro (Gjuro, Georg) Stipetić bio je jedan od značajnijih stanovnika Pule kada je ona počela blistati punim sjajem, kao glavna ratna luka austrougarske carevine. Stanovao je u ex-ulici via San Germano, ex-Vergerijeva, sada Dobrilina broj 1, koja je dobila ime po Svetom Ger¬manu, jedinom od katoličkih mučenika, koji je 290. godine smaknut. Na vrhu Monte Zara blistali su već punim sjajem novi Hidrografski zavod i spomenik admiralu Tegetthoffu, a gradile su se vile i kuće. Sagrađeno je nekoliko lijepih vila, a kuće za stanovanje bile su nužne za djelatnike Hidrografskog zavoda sa zvjezdarnicom i Arsenala. Kuće za stanovanje obično su se dodjeljivale neoženjenim časnicima i činovnicima i građene su u najjednostavnijem stilu. Afirmaciju vrsnog brodograditelja i stručnog časnika Kriegsmarine postigao je u pulskom K. u. K. See-Arsenalu već na početku svoje inače bogate radne karijere. Gjuro se, po Belamariću, rodio 1876. u Zagrebu kao sin Regine rođ. Winkler i Gjure, graničarskog upravnog časnika, kas¬nije kotarskog pred¬stojnika i velikog župana u Ogulinu. Pučku školu završio je u Ogulinu, a nakon toga upisuje gla¬sovitu zagrebačku gorn¬jogradsku gimnaziju na Katarinskom trgu, u kojoj 1894. maturira s odličnim uspjehom. Roditelji udovoljavaju njegovoj želji za studijem tehnike te Gjuro upisuje Visoku tehničku školu u Beču. Diplomirao je pred sam kraj stoljeća. Početkom 1900. u službu je austrougarske ratne mornarice kao brodograđevni nadinženjer, dobiva čin natporučnika i obavlja mnoge stručne zadaće. To je vrijeme kada Mornaricom zapovijedaju viceadmi¬ral Herman von Spaun i admiral Rudolf graf Montecuccoli, u kojem ona postiže vrhunac svog tehničkog razvoja planirajući i gradeći kapitalne bojne brodove i infrastrukturu za njih. Mornarica, po Pomorskoj enciklopediji, tada gradi bojne brodove tipa Tegetthoff, predrednote tipa Radetzky, oklopnjače tipa Erzherzog, oklopne krstaše tipa Sankt Georg, krstarice tipa Aspern, razarače tipa Uskoke, brojne torpiljarke i riječne monitore, a priprema se za gradnju podmornica i uvođenje pomorskog zrakoplovstva i podmornica. Brodograđevni nadinženjer (Schiffbau-Oberigenier 3. klase) Gjuro Stipetić tada je u pulskom Arsenalu upravitelj brodograđevnih radi¬onica i suhih dokova i voditelj gradnje plovnog doka od 22. 000 tona nosi¬vosti, čime se i Arsenal pretvara u moćnog giganta za gradnju, naoružanje i opremanje modernih brodova izgrađenih početkom 20. stoljeća. U isto vrijeme i grad Pula postaje mjesto ugodno za život. Grad ima sve pogod¬nosti od vode, plina i struje do električnog tramvaja i lijepih vila i stam-benih objekata. U mornarici je ukupno proveo 11 godina i četiri mjeseca, od toga oko dvije godine kao referent ratne brodogradnje u Ministarstvu rata u Beču, a ostatak u pulskom Arsenalu. Šireći bazu gradnje ratnih brodova izvan Pule, Ministarstvo iz Beča 1911. godine dalo je suglasnost poznatoj pomorskoj firmi Cosulich, podri¬jetlom iz Malog Lošinja, za gradnju velikih ratnih brodova u Monfalconeu (Tržič) kod Trsta. Tražeći pogodne osobe za rukovoditelje uprave Odjela za ratne brodove u novom brodogradilištu, izbor vlasnika pao je na Gjuru Stipetića, a on ju je rado prihvatio. Na vlastitu molbu razriješen je službe u mornarici i umirovljen 1911. u činu bojnika, odlazeći iz Pule. U priručniku austrougarske ratne mornarice Marine Almanachu za 1918. godinu, iz Sveučilišne knjižnice u Puli, na stranici 650, pod osobljem u mirovini (im Ruhestande) upisano je da je Stipetić Georg Ing., Geboren 1876., dobio Domizil in Monfalcone, sa činom od 1911. godine. Iste godine Stipetić je sklopio brak s Josipom, rođ. Lupšina. 1913. godine rodio se sin Jurica. Početkom 1914., zbog predstojećeg velikog svjetskog rata i tajnosti planova gradnje, dotadašnji tehnički direktor, podrijetlom Englez, napus¬tio je dotadašnju službu u brodogradilištu. Vlasnik je odlučio da njegovu funkciju i položaj preuzme Gjuro Stipetić, već poznat i afirmiran brodograditelj, sada imenovan tehničkim direktorom cijelog brodogradilišta i zamjenikom generalnog direktora. Pod njegovom upravom i nacrtima grade se ratni i drugi brodovi, među kojima moderna krstarica Admiral Spaun (duljina 125 m, širina 12, 3 m, gaz, 4, 6 m istisnina 3500 tona, snage pogonskog postrojenja 20. 000 KS i brzina 27 čvorova). Uz ovaj suvremeni ratni brod slijede još tri krstarice dobro projektirane i solidno građene, istih glavnih izmjera, ali veće snage, 26. 000 KS i brzine 27 čvorova: Saida, 1912., Helgoland i Novara, 1913. godine, koje su činile dio aktivnih lakih snaga na Jadranu u I. svjetskom ratu. Nakon provale Talijana 1915. godine, jedan se dio činovnika i radnika povukao iz ratne zone, a s njima i Stipetić, pa je gradnja planiranih pod¬mornica započela u Budimpešti. Po Stipetićevim planovima koji je bio u Bremenu te često putovao u Budimpeštu i Pulu, građeni su trupovi pod¬mornica i željeznicom prevoženi u Pulu, gdje su u Arsenalu bile sastavl¬jane i operativno osposobljavane. Nakon poraza talijanske vojske 1917. godine inženjer Stipetić se vraća u Monfalcone kako bi preuredio i modernizirao brodogradilište, koje su Talijani pri povlačenju razorili i raznijeli. Obnova i rekonstrukcija brodogradilišta u potpunosti se odvijala po projektu koji je izradio inženjer Stipetić na temelju najmodernijih načela brodograđevne tehnologije. Upravo taj projekt i rekonstrukcija Monfalconea smatra se najvažnijim dijelom inženjerske prakse vrsnog brodograditelja Gjure Stipetića. Raspadom Habsburške Monarhije Gjuro je udovoljio zahtjevu nove talijanske uprave u Monfalconeu da ostane do konačne obnove i uređenja brodogradilišta. U Zagreb je došao krajem srpnja 1920. kako je sam izjavio “zbog toga što je u Italiji počelo fašističko ludovanje” da bi odmah nastu¬pio kao redovni profesor Tehničke visoke škole. Igrom sudbine njegov sin Đuro Stipetić, dipl. ing. brodogradnje, postao je nakon svršetka Drugog svjetskoga rata tehnički direktor tada jugo¬slavenskog brodogradilišta Uljanik u Puli, ex- See-Arsenal, u kojemu je njegov otac radio desetak godina kao Schiffbau-oberingenier 3. klase.