KOLUMNA BDM CLUBA
Piše: Karmen Cunjac
... pitanje je koje sebi sve češće postavljam, pa haj'mo reći - barem nekoliko posljednjih godina, a zadnjih par mjeseci... sve češće i češće. A razmišljanje koje ovdje želim podijeliti s vama kreće isključivo sa stanovišta posla kojeg obavljam, da u dublje i šire analize niti ne ulazimo.
Dakle, u kakvoj mi to državi živimo? Kako bih bolje shvatila bit sustava koji nas okružuje i u kojemu svakodnevno poslujemo, pokušala sam krenuti od same definicije pojma „država". I na Internetu pronašla slijedeće (vrlo zanimljivo) objašnjenje:
U širem značenju država je posebnim sustavom pravila (pravom) uređena društvena organizacija sa monopolom fizičke prinude koja određeno stanovništvo na određenom teritoriju drži pod suverenom vlašću (vlast ima moć upravljanja, odnosi između osoba uređeni su na način da postoji nadređenost i podređenost), sa ciljem da u određenom društvu održi postojeći način proizvodnje i političke odnose koji su u interesu vladajuće klase.
I već me navedena definicija obilato gurnula u pravom smjeru. Konkretnije, riječ „prinuda" nudi mi svojevrstan odgovor na pitanje koje me muči. Znači, prema gornjoj definiciji, nije problem u sustavu, prinuda (kao svojevrstan oblik nasilja) se podrazumijeva ...
Problem onda očito leži - u meni samoj! Već više od dva desetljeća obavljam posao vođenja poslovnih knjiga za svoje komitente, male privatne poduzetnike, vlasnike trgovačkih društava i obrtnike. Odnosno, da se poslužim žargonom svojih klijenata, njihov sam „knjigovođa".
I gdje je problem? Ma problem je u tome što sam u svojoj nadobudnoj glavi očito sve promašila i svoju ulogu totalno krivo razumjela i postavila!! Vjerovala sam da je knjigovođa jako bitna kockica u životu svakog poduzetnika, da je on njegov „stariji brat" (ili sestra), koji će svog klijenta uzeti za ruku i sigurno ga voditi bespućima poduzetništva, upozoravajući ga na moguće izazove, pomažući mu u rješavanju problema, zajednički tražeći za njega najbolje odgovore i rješenja. Onaj koji sve svoje vrijeme provodi u proučavanju poslovanja svojih klijenata, traženja najboljih mogućih odgovora na postavljenja pitanja te sugeriranje eventualnih korektivnih postupaka, sve u svrhu poboljšavanja njihovih poslovnih performansi.
Umjesto toga, znate li što mi knjigovođe zapravo radimo? Cijele božje dane trošimo razmišljajući o tome kako svoje klijente preventivno zaštiti od tisuću i jednog nadzora, kojima naša država izdašno obiluje i koji svakodnevno „bujaju" na našim prostorima! I znate što još? Na svako pitanje koje nam klijent postavi... mahnito kopamo po stručnim literaturama, objavama i razno-raznim „mišljenjima", baš nikad potpuno sigurni da smo pronašli i dali pravi odgovor! A za koje se „stanje stvari" uredno brinu naše vlade, sve redom, obzirom da je njihova temeljna filozofija, svake do sada, da je sve što su prethodnici radili - smeće, koje je potrebno iz korijena promijeniti! Činjenicu da se promjene zakona redovito objavljuju svega kratko vrijeme prije početka njihove primjene, mislim da nije potrebno posebno komentirati.
A kad u nešto i dalje niste sigurni, onda (ponovo) nadobudno krenete tražiti pomoć, primjera radi, u Poreznu upravu, da biste kao odgovor dobili - parafraziranje zakona ili bukvalno „neki članak nekog zakona" (valjda ljudi tamo misle da mi sami ne znamo čitati propise), nakon čega shvatite da ni oni zapravo - pojma nemaju o mnogočemu!
Ali zato - način na koji vas kasnije kažnjavaju (kolege iz iste ustanove) ... eeee... to je već disciplina kojom - vladaju savršeno! OK, kažete i krenete misliti da će vam barem nadzori (koji očito u nas Hrvata dobro funkcioniraju) biti vodilja u primjeni propisanih normi, a onda shvatite da ste opet napravili glupost... Kako?
Pa vjerovali ili ne, dragi poduzetnici, nije toliko kritična sama činjenica DA STE DOBILI NADZOR, već je kritična komponenta toga TKO VAM JE ZAPRAVO DOŠAO U NADZOR. Pa tako svakodnevno imate situacije da vam za JEDNU TE ISTU IDENTIČNU SITUACIJU jedan inspektor izda zapisnik u kojem uredno piše „da nisu utvrđene nikakve nepravilnosti" a drugi vas nemilice opali kaznom, tumačeći te iste činjenice na sebi svojstven, krajnje zanimljiv i osebujan način! Pa ti budi pametan!?
I onda se vratimo na početak naše priče: pa u kakvoj mi to državi živimo? Zar mi, realni sektor, koji doslovce „puni tanjure" silnom državnom aparatu (upitne korisnosti) i taj aparat, ne bi trebali surađivati? Gledati u istom smjeru? Imati osjećaj da je aparatu stalo do nas, „njegovih hranitelja", kako bismo mu što dulje i što bolje poživjeli?
A on, umjesto toga, što radi? Trenira strogoću na nama, malim poduzetnicima, koji muku muče s preživljavanjem, svojim i onim svojih radnika, a istovremeno nema ni volju ni želju obračunati se s i te kako dobro poznatim „muljatorima" i pljačkom na svim frontovima, a za koju predobro zna da postoji.
Pa da se neću pitati: pa u kakvoj to, zaboga, državi živimo?
Ostale kolumne pronađite na linku
