ODRŽAN ČITATELJSKI KRUŽOK
U živoj, veseloj i intelektualno poticajnoj atmosferi pulskog Kluba-knjižare Giardini 2, riječima jedne od posjetiteljica „nalik auli kakvog francuskog sveučilišta nakon predavanja legendarnih teoretičara“, sinoć je održan posljednji ovogodišnji čitateljski kružok Giardini 2. Povodom gostovanja Hiroko Oyamada, jedne od najzanimljivijih suvremenih japanskih autorica, ujedno i prve japanske književnice koja će posjetiti Hrvatsku na nadolazećem 31. Sa(n)jam knjige u Istri, vodila se rasprava o njenom prvijencu „Tvornica“ (Sandorf) koja oslikava jasan, a ponekad i nadrealan portret apsurda i besmislenosti modernog zaposlenja. U jezivi, ali istovremeno previše poznati kapitalistički „metabolizam“ tvornice koja umjesto proizvoda, producira izolirane subjekte, „prazne ljušture“ razvlaštene od vlastitog rada, vremena i uopće smislenog postojanja, no zarobljene u limb naočigled ugodnog života, posjetitelje je uveo profesor Leo Rafolt, teatrolog, književni i kulturni teoretičar koji je veliki dio svog opsežnog i raznovrsnog znanstvenog rada posvetio upravo japanskoj književnosti i kulturi.
„Imamo natruhe te neke identitetske pozicije koju bi Aristotel zapravo nazvao robom, a onda Agamben produžio u pravom smislu te riječi, u smislu da čovjek postaje postaje sredstvo, on postaje funkcija. Ne samo da nije vlasnik onoga što proizvodi, nego zapravo biva uporabljen do maksimuma, čak i u smislu kontrole njegova privatnog života, njegova vremena, dijelova njegova vremena (…) Radnici ne primjećuju da zapravo tvorničko vrijeme prolazi, ne primjećuju to niti na mikro razini, kako im prolazi radni dan. To je zapravo tipično za radništvo koje je utopljeno u takav nekakav metabolički motor, koji i gazi i melje, i gdje oni zapravo više nisu vlasnici svojega vremena, nego su vlasnici samo određenih vremenskih paketa u tom velikom mehanizmu rada.
To znači da u točno određenom trenutku smiju nešto raditi, smiju se opustiti i imaju dojam nekakvog normalnog života.“, pojasnio je Rafolt mehanizme korporativnog sustava koji zalazi u sve pore života radnika, kreirajući tek privid normalnog života nalik pojmu „heterotopije“ francuskog teoretičara Michaela Foucaulta. Kao krajnji rezultat ovog sustava navodi ukidanje mogućnosti zajedništva koje onemogućava svaki kolektivni čin stvaralaštva ili otpora:
„Tvornica je nekakva Platonova anti-država. Znači anti-polis i s druge strane nekakav anti-ekonomičan sustav, ja sam to nazvao anti-oikos. Pojam oikosa zapravo je pojam domaćinstva, gdje svi brinu o svemu i odnosi u tom sustavu generiraju neke viškove vrijednosti. Ti viškovi vrijednosti nisu samo materijalni, nisu samo ekonomski u današnjem smislu riječi, nego su i emotivni, psihološki i svi drugi. Naravno, ovdje toga nema. I cilj je zapravo da se taj oikos nikad ne stvori, da to troje likova ne uspostave odnos, da ne uspostave komunikaciju, nego da svaki od njih percipira svoje vrijeme na svoj način, svoj djelić posla na svoj način, svoj kvazi-doprinos radnoj etici na svoj način i mogućnost svoga napredovanja na svoj način.“
Posjetitelji različitih generacija, od studenata do umirovljenika, sudjelovali su u živoj raspravi o suvremenom i povijesnom poimanju rada i radništva, uspoređujući trenutnu društveno-ekonomsku situaciju u Hrvatskoj i Japanu, ali i pružajući reference iz japanske književnosti, poput znamenitog predstavnika japanske proleterske književnosti Takijija Kobayashija čija su djela odnedavno ponovno postala popularna među mlađom generacijom u Japanu.
(REX)
