BRGA I DOLINE – PUTOPIS IVANA BRGIĆA
Dan duge i teške vožnje doveo nas je u Pamukkale. Neposredno nakon dolaska opkoljeni smo lokalnim 'bookerima' na skuterima koji nam pokušavaju 'pomoći' sa smještajem, hranom, shoppingom, promjenom novaca ili bilo čim drugim. U samom mjestu ima nekoliko kampova tako da smo se ubrzo smjestili u jednom i podigli svoj 'logor'. Ovaj kamp ima bazen i internet, na naše dodatno oduševljenje. Ostajemo dva dana. I sve to za 20 Eura! Počinjemo s raspakiranjem stvari, pregledom vozila, i ostalim rutinskim 'poslovima' koji su bili potrebni, a zapravo smo trebali imati 'slobodan dan', odnosno, dan odmora. Ostatak vremena provodimo razgovarajući s obitelji i pisanjem e-mailova. Igrali smo kriket jer Coenraad baš nije fan nogometa i kupali se u bazenu kako bi se ohladili. Sve je super samo što je jako toplo. Ja sam uspio izgoriti i doći crven k'o rak. To mi je škola da ne skidam Regionalovu majicu tek tako. Navečer smo izašli na turske palačinke, slatke ili slane, možeš birati. U restoranu sjedimo na tepihu na podu a stol je tek nekoliko centimetara uzdignut od poda i cijela prostorija je ukrašena turskim tepisima i slikama. Na televiziji se vrti 'TV Prodaja' i mi gledamo iste proizvode koje smo vidjeli u Hrvatskoj na 'TV prodaji'. Valjda revolucionalna pećnica treba svima. Drugi dan posjetili smo Pamukkale. Pamukkale je jedno izuzetno atraktivno mjesto. To su zapravo izvori tople vode izazvani vulkanskim pokretima zemlje. Mjesto je obavijeno mnoštvom bazena iz kojih, kao domino, voda istječe iz jednog u drugi. Ta voda je bogata hidrogenim karbonatom i kalcijem. Na istom mjestu nalazi se i antički grad Hierapolis, čiji su stanovnici jos od drugog stoljeća koristili izvore Pamukkale kao spa/toplice. Pamukkale i Hierapolis su još od 1988. pod zaštitom UNESCO-a. Ondje saznajemo kako je Pamukkale, prije nego što je postao zaštićen od strane UNESCO-a, bio istrebljivan kao turistička atrakcija samo na potpuno krivi način, što je uzrokovalo oštećenje pa čak i nestanak vode na tom području. Lokalni su stanovnici masovno počeli izgrađivati hotele i ceste te su se izvori tople vode koristili kako bi hoteli napunili svoje bazene. Nasreću, to je ubrzo prekinuto te se od '88. to područje nastoji vratiti u svoje prirodno stanje. Nakon toga smo krenuli na Istok.  Putujemo, toplo je, klima radi, a frižider je uvijek pun hladne vode. Sve štima. Sve dok na jednoj od nizbrdica prema mjestu Konya ne osjetim glasni zvuk pri kočenju. Najprije ga ignoriramo no zvuk postaje sve glasniji. Odlučimo stati i pregledati situaciju. Točno je 12 sati, nigdje sjene, a ja sam ionako već 'zgoren'. Kad smo skinuli prednji desni kotač vidimo da nam je vida koja drži kočna kliješta otpala negdje po putu. Bit će da smo negdje pogriješili kad smo mijenjali pakne, iako tu vidu nismo ni dirali. Možda je od vibracije ali sad to nije bitno. Ja i Coenraad nekako uspijemo zakačiti pakne da ne otpadnu. 20 km/h i bez mogućnosti skretanja u desno, krećemo dalje. Ako ne možemo skrenuti u desno, zato možemo skrenuti tri puta u lijevo. I na tom principu dokopamo se grada i stanemo na prvu benzinsku postaju i tražimo pomoć. Iako jedna vida nije skupa, ona je specifična s finim navojem od nehrđajućeg čelika i nju možemo dobiti samo od Toyote. Djelatnik na pumpi nam kaže '2 km lijevo, 7 km desno, automehaničar'. Krenemo mi polako dalje i iako detalji nisu bili točni nalazimo mjesto koje nam je djelatnik dao. Ono što smo slijedeće vidjeli teško je opisati. To nije automehaničar, jedan ili više njih. To je mjesto veličine Pazina, gdje su svi auto-orijentirani biznisi. Nema šta nema. Nisam mogao vjerovati da tako nešto postoji. 5 minuta kasnije nađemo vidu koja nam treba. Cijena €0.25. Montiramo nazad kliješta, u jednom od lokalnih 'fast food'-ova pojedemo kebab i krenemo dalje. Stižemo u mjesto Gőreme, kampiramo kod Ahmeda koji nas ljepo ugošćuje i trudi se da nam ništa ne fali. Nakon dobro odspavane noći krećemo u Open Air Museum gdje razgledamo drevne kuće, stanove i crkve, izgrađene u stijenama u području zvanom Kapadokija. Nakon posjete tom izvanrednom mjestu, krećemo na našu posljednju lokaciju koje ćemo vidjeti u Turskoj, Podzemni Grad Kaymakli. Osim što je samo mjesto interesantno za vidjeti, iza njega postoji jednako interesantana priča. Ondje su nekad, iznad zemlje ne ispod, živjeli kršćani. U vrijeme kad su Turci progonili kršćane,  stanovnici tog gradića sebi su izgradili tunele ispod zemlje kako bi se zaštitili. Zbog velike navale Turaka, građani su sve više tražili zaklon te tako sve vise iskopavali podzemni grad. Toliko da je ondje moglo stati 10.000 ljudi i ondje ostati i do mjesec dana, skupa sa svojim zalihama hrane pa čak i životinjama. Tu večer kampiramo na otvorenom i upoznajemo se s lokalnim pastirom koji je prolazio sa stotinjak koza. Iako on nije pričao engleski a ni naš turski nije za pohvalu, uspjeli smo održati dvadestpet minutni razgovor. Žao nam je da nemamo više vremena za provesti u Turskoj, jer ima toliko stvari za vidjeti. Krećemo prema jugu, ovaj put nas čeka Sirija. Meni je osobno drago je će Sirija napokon biti prva nova zemlja koju ću posjetiti na ovom putovanju. Sve će mi biti novo.  Pratimo situaciju Bliskog Istoka na BBC-u. U kontaktu smo s jednim timom koji je nekoliko mjeseci prije nas prošao te krajeve. Kako stvari stoje, neće biti problema.  Krećemo prema jugu Turske. Zadnji dan opet imamo malu dramu. Ne uspijevamo naći mjesto za kampiranje. Nigdje ništa. Nailazimo na jedan hotel koji traži $250 za jednu noć. Odustajemo od te opcije zbog pretjerane cijene. Stanemo nešto pojesti a konobar pošto nezna engleski zove si prijatelja koji je profesor engleskog da pomogne. Došao nam je kao naručen. Najprije nam je pomogao da naručimo hranu a kasnije nam je 'sredio' da preko njegove profesorske kartice možemo spavati u takozvanom 'Domu za profesore'. Nikad nisam mislio da nam profesor može pomoći u turskom selu u 11 navečer, ali eto. SUTRA SIRIJA!