HOSTESE, PRESS CENTAR...
Kada su novinari umorni, nervozni i pritisnuti rokovima nervoznih urednika, pravi su odmor za oči i dušu hostese koje su tu bile od jutra do mraka, da uskoče i pomognu. Kada bi se pojavio problem, nedostaje statistika ili papir koji treba uklopiti u izvješća, onda su tu Ines, Jelena, Alena i Iva, koje, osim gracioznošću, plijene i tehnološkim znanjem. Rukometno znanje i tehnološku obučenost testirali su i strani treneri i igrači koji su konverzaciju uglavnom, završavali sa uzvikom odlično. Kada bi im se pred očima pojavio neznalica koji ne zna otvoriti mail na kompjuteru , one su uz smiješak sve to lagano rješavale. Inače, u svakodnevnom životu to su krasotice, koje uz grijanje studenskih klupa, đeparac zarađuju koračanjem kroz modne piste. Novinari ih u drugim prilikama mogu vidjeti samo tamo ili u žurnalima koje kupuju cure i djevojke i u kojima je po pravilu sport zabranjena tema. Inače, ako je kome promaklo, u Puli je radilo njih osam i za novinare su one sve misice.
Press centar nije bio velik, ali je bio udoban i prohodan. Četiri računala, jedna telefonska linija i puno dobre volje dovoljan su okvir da se kvalitetno radi i pošalje informacija u najudaljeniji kutak svijeta. Iako je tu postojala prava kakofonija jezika, sve je spašavao engleski različitih razina i kvalitete. Ako su novinari tiskanih medija uglavnom prikovani za kompjutere, pravu pomutnju su izazivale TV ekipe, koje bi poput komandosa doletile, uzele izjave, primarno od čelnika organizatorskog odbora, te otišle na neki drugi zadatak. Mada bi to laiku izgledalo i pomalo kao organizirani kaos, nonšalanto spreman mobitel šefa press centra, Danijela Sponze, zorno je pokazivao da problema nema, te da se posao novinara može odrađivati bez vike i nervoze. Kada su novinari i poželili čuti glas domovine, svemoćni internet bi ih odveo u njihov dnevni boravak i razvukao smijeh na licu.
Za dobro raspoloženje zaslužna je i hrana i piće koja se donosila i mijenjala svakih nekoliko sati. Među mnogobrojnim gostima iz društvenog – političkog i sportskog života grada Pule i istarske županije, domaćinstvo na etape su odrađivali predsjednik saveza sportova grada Pule Milan Soldatić, predsjednik saveza sportova Istarske županije Anton Peruško, glavni tajnik Saveza sportova Istarske županije Dario Koraca, tajnik Rukometnog kluba Arena Jadrograd Denis Bašić te mnogi drugi koji su pomogli da u Puli sve klapa i svima bude ugodno. Sve u svemu u dvorani, oko dvorane i na hodnicima radilo je gotovo 200 volontera.
Iako su to mahom igrači koje neće nitko dugo pamtiti, zanimljiv je taj odnos prijateljstva i tolerancije koji se razvio bez fige u đepu. Počinjalo je sve sa klincima i klincezama koje ih prate na izlasku na teren, a završavalo sa hostesama koje su ih uhodano dovodile na obavezne presice nakon utakmice. Nećemo ulaziti u polemiku da li je u dvorani bilo, u pojedinom trenutku, dvije tisuće ili više gledatelja, nepobitna je činjenica da se predzadnjeg dana, u ponedjeljak, u dvoranu Mate Parlov puštalo tek nakon što je netko odlučio izaći na zrak. Bez obzira na rezultat i plasman svaka reprezentacija u Puli je dobila, ako ne navijača, onda barem prijatelja koji će ostati u dobroj uspomeni. U Puli, uistinu nije bilo bitno što tko nosi ili da li izgeda kao za bal ili maškare. Poštivao se svačiji stil, ali i zastave i himne reprezentacija. Najvažniji je bio rukomet, rezultati su se ionako većinom znali unaprijed. (M.Š/REX.)