BUDIMIR ŽIŽOVIĆ O SOLJENJU RIBA ZA VRIJEME LOVOSTAJA
Jesu li nam uvijek govorili naši stari, najbolje je soliti ribu u svibnju? Jesu, govorili su. I što sad? Uvelo lovostaj na srdele i inčune za cijeli svibanj, pa se lijepo možemo slikati, a ne soliti. Pitam iskusne ribare oko sebe, o čemu se tu radi? Kažu, odredila Europska komisija. A je li ta ista Europska komisija odredila da taj lovostaj vrijedi i za talijansku plivaričarsku flotu? E, nije!
Idemo ispočetka. Glavni razlog za uvođenje lovostaja je zaštita inčuna. Pazite, ne srdela nego inčuna. Ali pošto ista mreža lovi i jednu i drugu ribu, onda kolateralno ispadne da je lovostaj i na srdelu. Drugi razlog je što smo u prošloj godini ulovili 72 tisuće tona sitne plave ribe ili 35 posto više nego u onoj prethodnoj godini. Ma vidi ti čuda! Najveći naši (prijavljeni!) godišnji ulovi krtetali su se do pedesetak tisuća tona, i to sa cijelom jugoslavenskom ribarskom flotom, a toliko smo dosegli posljednjih godina i s našom donekle obnovljenom hrvatskom flotom.
I sad smo to prekardašili. Jesmo li ipak krivi? Istina da su nam plivaričari narasli i osnažili se, kupili su ribari velike brodove u Americi, zadužili se velikim kreditima i za novogradnje, i da s njima love velike količine ribe, ali vjerujte vi meni da je i stara flota dobro lovila. Istina je, dakle u tome, da smo krivi što prije nismo prijavljivali stvarni ulov, a danas nas europski propisi tjeraju da ga prijavimo. I tu se pojavila razlika koja nam se obija o glavu. Unatoč toj našoj poslovičnoj krivnji, nameće se pitanje toj Europskoj komisiji, koliko objektivno štitimo inčuna, ako ga mi ne lovimo, a Talijani ga love? Hoće li napokon ta Europska komisija stvoriti regionalni plan ribolova i zaštite ribe za cijeli Jadran ili tako, po nekim parcijalnim interesima jačih i glasnijih?
Ima odgovora Komisija i na takva pitanja. Moglo bi se desiti da u tom regionalnom planu uvedemo kvote, pa da za sve korisnike Jadrana kvota bude samo 40 tisuća tona godišnje (a mi smo sami u prošloj godini ulovili 72 tisuće tona, da podsjetim). Pada mi napamet davni podatak do kojeg su bili došli naši znanstvenici iz oblasti ribarstva, a on glasi da sitna plava riba na Jadranu ne bi bila ugrožena kad bi samo naša flota lovila i do 150 tisuća tona. Pa ti sad budi pametan, što je stvarna istina, a što pak nije.
Komisija kaže, dobit ćete iz EU fondova naknadu zato što prisilno ne radite mjesec dana. 75 posto od nas, a 25 posto od države. Kolika je naknada, ne kažu. Kad će biti i po kojim kriterijima isplaćena, ne kažu. Država također ništa ne kaže. A kako će i reći kad još nije isplatila naknade ni za siječanjski lovostaj. A, budimo realni, pitanje je hoće li ga uopće isplatiti i za onda i za sad. Glavno je da anuiteti za kredite nisu u lovostaju, i životne potrebe članova posade na plivaricama nisu u lovostaju.
Koordinator naših plivaričara, Neven Lorencin, mišljenja je da će sve ove mjere ograničenja lova dotući pola naše flote. A podsjetimo, to više nije ona stara flota derutnih brodova, nego u dobroj mjeri suvremena, moćna i dobro opremljena ribarska flota (koja još nije otplaćena). Kad sve tako pametno izbistrimo našu praksu i europsku politiku, opet na kraju ostane ono pitanje iz početka: što ću ja sad soliti? Nema mi one sočne, debele majske srdele. Već predugo puštam da mi s ovakvim mjerama sole pamet, a ja nemam ni dvi srdelice za posolit. Morat ću ići u Italiju da ih tamo kupim. Piše: Budimir Žižović
