LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
Sinoć sam bio u Lili Hameru, Norveška. Večeras odoh u Okland, Novi Zeland i Melburn, Australija. Prije puta nikada ne pakujem kofere, ne nosim putovnicu, lovu, kartice. Najvažnije je da kosu dobro rasporedim, brkove namjestim i pokušam izgledati što mirnije, veselije. Onda pripazim šta gore da obučem. Nije dobro svakog puta biti u istoj majici, košulji. A i pozadina je važna. Neće valjda uvijek biti isto cvijeće, slika. Ponekada za promjenu stavim koju svijeću, ukrasni tanjur… Za donji dio tijela nema frke. Mogu poderane  farmerice, kratke hlače, ionako to na mom putovanju niko ne primjećuje. Dva, tri gutljaja džusa, ili nečeg oštrijeg i ja sam spreman kao zapeta, uzbudjena puška…
A kako je bilo u Lili Hameru?! U tom olimpijskom gradiću dočekao me je moj jaran Mimo Bešlić. Izdržao je cijeli rat u Sarajevu, pa onda godinu i po u miru i onda mu sve puklo. Kaže bilo mu teže nego od 92. do 95. Spakovao kofere i krenuo stopama svog rahmetli (pokojnog) oca. Miminog su starog, za onog rata, nijemci internirali u hladnu Norvešku. Preživio je zahvaljujući pomoći dobrih, toplih ljudi iz Polarnog kruga. Poslije kada se vratio kući desetljecima je vodio Društvo Jugoslovensko-Norveškog prijateljstva. Miminom starom je bilo lakše. Započeo je krug koji mu je sin zatvorio. Otac se vratio u Sarajevo da započne život, a Mimo je došao u Lili Hamer da nastavi život.
- Stani, ba, Paja. Smanji malo te tvoje zvučnike, pojačaj svjetlo. Da te bolje čujem i vidim. Taaako, sada je dobro! Vidiš li šta držim u ruci? Čaša crnog vina, valja mi nazdraviti našem susretu nakon 15 godina. Daj naspi i ti, pa da se kucnemo o oko kamere.Važi?
-Hajde Mimo, vozdra i živio!
-Živio!
U Oklandu, Novi Zeland, Vedrana, razredna drugarica iz OŠ  “Slaviša Vajner Čića”. Početkom 94. nekako se dokopala daleke zemlje. Izgubila je sve, čak i mali život koji je nosila u sebi. Godinama je pokušavala da mužu daruje potomke, ali nije išlo. Zato mi sada ponosno pokazuje fotografiju, crnokosog dječačića:
-Evo mi sina! Šta misliš odakle dolazi? Iz našeg Sarajeva, iz  jednog doma za nezbrinutu djecu. Ma, ima ovdje da ga zbrinemo kao nikoga. Daču mu svu moju ljubav. Njemu, meni, te mom čoeku, dolaze najljepše godine nakon desetljeca tuge.
Od Oklanda do Melburna, Australija, za nekoliko minuta Skype expresom. Kod koga prije?! Ima raje kao nekada na Korzu kod cuvene sarajevske Parkuše, gdje su u moje vrijeme glavne face bili Brega i Cola. Lovim Dragana Macanovića Macu. Uputio me na njega, prije nekoliko dana, dok sam bio u Las Vegasu, moj jaran, Slobodan Vidović Guz, najpoznatiji sarajevski restoranski pjevać. Susret s Guzom je bio poseban. On je tada zagrlio gitaru, prihvatio se mikrofona i zapjevao neke naše stare pjesme. Hvali se kako mu je nedavno u gostima bio i dr Kemal Hanjalić, moj komšija iz Holandije, nekadašnji gradonačelnik Sarajeva. Pjevali su, kaže, do zore i plakali. Suze su lili ne od tuge, nego od radosti što godine i hiljade kilometara nemogu ništa sarajevskom duhu.
 A i Maca je posebni izvor sarajevske osobnosti u Australiji. Okuplja raju, pjeva im, recituje, unosi nadu da čemo svi opet biti zajedno.
- Lako ti je Maca da ih foliraš, dok imaš Skype dobacujem mu. – Ne znam, ko je ovo skonto, ali za sve je zaslužan jaro Bil Gejts. Želim mu da do groba bude najbogatiji hadžija na svijetu. Jer, gdje ima ovo? Sjediš u svojoj izgubljenosti, a s tobom svi tvoji drugari, s tobom prividnost, opsjenost mirisa Kvarnera, Istre, Sloge, Kluba novinara, Sirana. Zvuci Indexa, Vokinsa, Kodexa. Pimpeka dok svečano najavljuje: A sada dame biraju…I sjećanje da nikada nisam bio izabran.
Turistički vodić na mojim svjetskim putovanjima, gospon Skype, ponovo zvoni. Ovog puta veliki istovremeni susret s Nerkom u Kanadi, Zokom u Hjustonu, Jo Delićem i njegovom Sladjom u holandskom Tilburgu, s Čoletom u Sarajevu.
- Joj, raja, da vidite kako je Vilsonovo ozelenilo. A Miljacka nadošla, baš kao nekada kada smo se kupali kod slapova kod Vojničkog mosta. Znate tamo gdje je Keko, što je danas negdje u Australiji, loveći ribu, ispod kamenja uzviknuo da je čopio največeg kjeja. Kada ga je izvadio u rukama mu  se uvijala najveća bjelouška što smo vidjeli  u najljepšoj rijeci naše mladosti.
- Ma, daj, ba, Čole ne vadi nam frču s tim Vilsonovim. Ima i ovdje zelenila
- Ima, ima, ali nigdje nije tako zeleno kao ovdje.
- Stani, ba, nečemo politike!
- Ma, kakva politika. Nisam ja kriv što se neki boje spominjati neke boje…
 Poslije ovog skupa, novi susret s Nečkom Delićem.Vadi mi zazubice
- Vidi Paja, šta kažeš. Valjali?
Unjeo mi u kameru dobro prošaranu govedju pečenicu. Donijela Majka prijatelja Brune. Ravno iz Hercegovine pred oko Delićeve kamere. Da puknem od muke. Čini mi da osjetim miris sušenog mesa, da osječam slast bjele masnoće. Zagrizao bih ekran.
- A, ovo – nastavlja Nečko mučenje! Vadi komad travničkog sira i ponosno se šepuri pred kamerom. Prekidam vezu. Bolje je za moje živce i moj apetit.
Ovog puta ja zovem. Leti moj kompjuterski poziv izravno u Pulu. Tu me docekuje moj veliki drugar iz zagrebackih novinarskih dana. I kao da je  znao sta sam sve netom prezivio  te i on nastavlja mucenje. Pokazuje mi tanko izrezani istarski prust,sir. Pa mi onda nazdravlja casicama biske, zizula. I kao slag na tortu dolazi svecano pokazivanje zarosene  boce malvazije. Pucam od muke. Ne znas  tko ti je gori “neprijatelj”? Ili oni iz rodnog grada sto su sada razasuti po cijelom svijetu ili ovi za koje mislis da su ostali “normalni” poslije svega sto nam se desilo.
Uh, umorih se od ovih putovanja. Srećom, sutra je ponedjeljak. Biću više na poslu nego pred PC. Zaboraviću na Skype, bar nekoliko sati. Onda ponovo uveče sa uzbudjenjem, nestrpljenjem trčati pred moju kameru, moj ekran.Valja mi vidjeti draga lica, čuti njihov nikada zaboravljeni glas. Znam mnogi će mi reći, posebno oni iz Rajvosa, lako je vama, vani, nemuće vas   mjesecima neisplacene place, djeca što sanjaju da puhnu preko granice, ulice na kojima sve manje susrećemo poznata lica.Sto da im uzvratim? Da im kazem kako  je ovdje na trulom zapadu   recesija svima zavrnula pamet.Da im kazem da se prije nekoliko dana kolega iz moje firme ubio zato sto nije mogao zamisliti da vise nece moci zivjeti u kucici za koju vise nije mogao placati hipoteku? Ili da im kazem da su sve ove muke sto pristiscu  ljude u Nizozemskoj, meni djecije igre prema onima koje sam  u proteklih dvadesetak godina prezivio