Samostalna izložba “Magija pogleda” Svetlane Konovalove – Jukica

Samostalna izložba “Magija pogleda” Svetlane Konovalove – Jukica-130514

GALERIJA HERMANA, PETAK 23. RUJAN U 19 SATI
Samostalna izložba "Magija pogleda" Svetlane Konovalove – Jukica, otvoriti će se u petak, 23. rujna u 19 sati u galeriji Hermana u Puli. Na izložbi ćemo pogledati autoričin izbor uglavnom recentnih radova ulja na platnu klasičnih motiva.

Njezin pristup slikarstvu, kao i obrazovanju, u našoj suvremenoj i ubrzanoj stvarnosti, kada se sve stječe prečacima preskačući formalnosti gdje god je to moguće, a fenomeni koji nas okružuju intenzivnog su i kratkotrajnog značaja, vrlo je rijedak, gotovo iznimka. Štoviše, bliži je nekim davnim vremenima, kada je slikar morao proći dugogodišnji put obrazovanja, od klasičnog humanističkog do dugogodišnje slikarske prakse pod mentorstvom uvaženih starih majstora da bi uopće pristupio struci. Tako je i Svetlana, nakon humanističke naobrazbe i diplome na moskovskom Filozofskom fakultetu, svoje obrazovanje nastavila na nekoliko moskovskih slikarskih škola uskog slikarskog usmjerenja, da bi na kraju diplomirala i slikarstvo u tehnici slikanja ulja na platno, što se prvenstveno očituje u njenom majstorskom baratanju kistom i svim finesama kojima podliježe ova tehnika.

Neobično je na pragu 2. desetljeća 21. stoljeća sresti umjetnicu ovakvog profila, s tolikom posvećenošću i poštovanjem prema ovoj tradicionalnoj slikarskoj tehnici, motivima koje odabire i načinu kojim pristupa cjelokupnom slikarskom procesu. Mrtve prirode, pejzaži i portreti u maniri velikih majstora baroka i klasicizma odišu arhaičnom svečanošću, no u sebi nose i dašak suvremenosti. Upravo taj spoj arhaičnog i suvremenog daje pečat njenom opusu. U odabiru radova, najbrojniji su portreti i oni najbolje zrcale autoričin način rada. Kompozicija u Svetlaninom slikarstvu vezuje se na tradiciju starih majstora i klasičnih postulata slikarstva 17., 18. i 19. stoljeća, čak su i poze protagonista često u kanonu spomenutih razdoblja, no u duhu tradicionalnog slikarstva prvenstveno je način slikanja – dobro poznavanje tehnike, beskrajno strpljenje i vješt minuciozan rad.

Iznimna psihološka karakterizacija protagonista jedan je od upečatljivijih elemenata njenih portreta, kojom otvara nijemi dijalog između promatrača i protagonista. Gledajući Svetlanine likove i tražeći u njima trag samoidentifikacije, bliskost, prepoznavanje, dovodi do smirujućeg trenutka pa i odgovora na pitanje: što budi potrebu za traganjem po licima nepoznatih ljudi i djece? Arhetip, gotovo sigurno. Likovi su i drevni i suvremeni, bliski, nekome manje, nekome više slični, upravo zbog arhetipa koji se kao konstanta provlači kroz ljudsku prirodu stoljećima te poput ljudskog značaja, ne podliježe nikakvim promjenama. Kako ćemo doživjeti svaki od likova na slici skriveno je u magiji našeg pogleda, a i on je uvjetovan strujama u beskrajnom  praiskonskom moru kolektivnog nesvjesnog. Kako se u tom moru ne bismo izgubili, postojano poput svjetionika stoji arhetip.

(dv/Tina Širec Džodan)