INTERVJU NEDJELJOM
Po rođenju Nijemac, po energiji Balkanac, Rüdiger Rossig vjerojatno je jedan od najboljih poznavatelja Balkana – kako u politici, tako i u supkulturi, a njegov ska bend Blechreiz odličan je povod za razgovor. Rudi redovito boravi u Puli, pa smo jedan od njegovih posjeta našem gradu iskoristili za razgovor o glazbi. U njegovoj biografiji može se saznati kako je studirao povijest i kulturu jugoistočne Europe te sociologiju na Slobodnom univerzitetu u Berlinu. Magistrirao je na temi rock glazbe, rock kulture i rock scene u socijalističkoj Jugoslaviji.

Može se reći da si jedan od boljih poznavatelja ex-Yu scene, iako nisi iz ovih krajeva. Koji su tvoji prvi susreti s tom scenom?

Još od1985.godine, tada sam imao 17 godina,  otišao sam s prijateljem iz škole i njegovim roditeljima na odmor na otok Lošinj u Jugoslaviji. Tada zapravo nisam ništa znao o toj zemlji, znao sam da je Jugoslavija bila komunistička, ali nije pripadala Istočnom bloku – i da su njezini stanovnici, za razliku od ljudi iz Istočne Europe, mogli putovati, to sam znao jer je u Zapadnoj Njemačkoj živjelo i radilo mnogo Jugoslavena, gastarbajtera.
Odmor je bio super, otok Lošinj bio je pun djece naših godina, svaku večer smo tulumarili s njima na plaži, a oni su slušali istu vrstu glazbe kao moj drug i ja, punk, novi val, rockabilly, ska. Jedne večeri smo upoznali tipa iz Zagreba s kojim sam razgovarao o glazbi. Tada sam bio duboko frustriran razvojem zapadnonjemačke punk i novo-valne scene: od super bendova poput DAF-a  do šund glazbe kao Markus...

Onja iz Zagreba je rekao da je u Jugoslaviji sve drugačije, da su svi bendovi koji su u kasnim 1970-ima i ranim 1980-ima svirali punk sada svirali odličan novi val i da ih izdaju velika državna diskografska kuća.
Mislio sam da je čovjek skroz lud: punk u komunističkoj državi? U DDR-u su u to vrijeme ljude hapsili zbog punk frizure. Sljedećeg jutra je tip došao u kamp gdje smo bili smješteni i donio mi 10 kazeta – od Azre, Buldožera i Discipline Kičme do Pankrta i Prljavog Kazališta. Te kazete imam i danas. A u narednim godinama sam svake godine više puta putovao gastarbajterskim busom u tadašnju Jugoslaviju, kako bih išao u klubove i na koncerte.
 

Ljudi znaju da si novinar, no postoji i tvoja glazbena strana. Od kada se baviš glazbom?

Sa 12 godina sam upoznao tipa koji je na gitari svirao pjesme Beatlesa i pjevao uz to. Potpuno sam otkidao na to. Nekoliko godina ranije su mi roditelji kupili gitaru i prisiljavali me da jednom ili dvaput tjedno idem na satove gitare, što sam mrzio. Sada sam iznio gitaru iz podruma, sastao se s tipom koji je znao svirati pjesme Beatlesa i pokušavao svirati s njim. Kako to nije baš išlo, počeo sam uzimati satove kod sestre toga tipa, koja je i njemu naučila svirati gitaru.
Zatim smo zajedno svirali sve dok se nisam početkom dvadesetih godina odselio iz svog rodnog kraja: prvo Beatlesi, zatim Rolling Stonesi, The Who, Hendrix… i na kraju punk rock 
Kada sam se 1990. godine preselio u Berlin kako bih tamo studirao, javio mi se pjevač berlinske ska grupe čiji je gitarist upravo odustao i pitao bi li im ja mogao pomoći. Od tada sviram u Blechreizu ([url=https://www.facebook.com/Blechreiz/]https://www.facebook.com/Blechreiz/[/url]).

Koji su bendovi utjecali na tebe? Postoji li jedan bend koji je najvažniji u tvojoj karijeri, ako se uopće može izdvojiti?

Beatlesi su i dalje jedna od mojih omiljenih grupa – uz The Specials, The Beat iz Birminghama, The Selector i naravno Madness. Toots Hibbert igra mega-ulugu. Kao i Joe Jackson, Stray Cats, The Clash, Dead Kennedys... i Johanna Sebastian Bach. Dušana Kojića obožavam. I Milana Mladenovića. I Srđana Sachera i Seja “Sulu” Sexona. Naravno Skatalites. I Prince Buster. Da nastavim? Ili je li to dovoljno za sad?

 Kada sam prvi put čuo tvoj bend, bilo mi je teško povezati tvoj imidž s takvom glazbom, pogotovo jer se radilo o vrhunskom nastupu uživo. Koliko često svirate?

U ranijim 1990-im imali smo preko 50 nastupa godišnje, što je dovelo do toga da se je bend 1996. prvi put raspao. Bilo je jednostavno previše za nas “polu-profesionalce”. Polu-profesionalac u praksi znači da radiš kao profesionalac – ali zarađuješ kao da je sve to hobi. Zbog toga smo nakon ponovnog okupljanja 2008. godine odlučili sve držati na ljudskoj razini. Jer, u međuvremenu nismo više 25-godišnjaci. U proteklim vremenima održavamo između 8 do 12 koncerata godišnje.

Kako kotirate u Njemačkoj, a kako u ostatku svijeta?

U ska sceni pripadamo među prvim (zapadno)njemačkim ska bendovima i to je prilično uhodana stvar, što se između ostalog vidi i po tome što većina naših slušatelja na Spotifyu, YouTubeu, Apple Musicu i slično živi u Meksiku i drugim latinoameričkim zemljama, gdje je ska trenutno jako popularan. Izvan te scene poznati smo kao dobra party-bend.

Svi članovi benda rade i druge poslove. Je li to razlog što niste napravili veću karijeru?

Bojim se da je to sudbina većine ska bendova na ovoj planeti: Jedan od problema je što većina ljudi voli par ska pjesama – ali ne želi cijelu večer slušati off-beatove. Drugi je problem što ska bendovi imaju puno članova, mi npr. minimalno 8, maksimalno 10 ili 11 ljudi na bini. To znači visoke troškove prijevoza i smještaja. Nije slučajnost što tipičan rock bend ima tri do četiri muzičara, jer stanu u jedan automobil. DJ-i su još praktičniji.

 Postoji li šansa da vas u dogledno vrijeme vidimo negdje u našim krajevima?

Vrlo rado, samo nas pozovite – i riješite problem s prijevozom i smještajem. Sve ostalo se može dogovoriti…

https://open.spotify.com/artist/0hWcKgfE84UTpfPGrrCa33 

(Nenad Marjanović dr Fric)