IN MEMORIAM ROMANO UGUSSI / PIŠE BUDIMIR ŽIŽOVIĆ 
Jedno od njegovih pitanja, u moru razgovora s Romanom Ugussijem. Zašto je Empedoklo ostavio sandale na mjestu odakle se bacio u Etnu?

Romano se nije bacio u Etnu. Otišao je s Gospođom. Evo me puno toga neodređenog muči s njegovim odlaskom. A odlasci nemaju za mene nikakve veze s vremenskim zakonitostima.

Razgovori s njim, njegova pitanja, bila su kao kad bi te netko nenadano gurnuo na klimavi viseći most, pa hodajući loviš ravnotežu. Ili je uloviš ili nema razgovora. Opasno, ali izazovno. Svakog je prodorno gledao u oči, gotovo skenirao.

Nije štedio nikoga, nije se ni malo libio vrijeđanja, kad bi razgovori bili u liberalne sitne sate. Bio tada u pravu ili ne, ali sutradan se pod svaku cijenu morao ispričavati za izrečene uvrede. Gorljiv sugovornik, pa građanska pristojnost? Da.

Oni koji nisu razumjeli njegov jezik, kratko bi se s njime družili, a njemu je pak stalno trebalo društvo, bilo kojeg duhovnog profila. Srećom, imao je starih prijatelja s kojima je kratio vrijeme pretvarajući svakodnevne teme u manju ili veću filozofiju. Doduše u mlađim i poznim mlađima danima. Kad je otišao u profesorsku mirovinu, uglavnom je bio sam.

Romano je u diskursima znao vrlo često ingeniozno poentirati. Imao je svoje maksime, svoje filozofske dosjetke. Razloge za neki tamo daleki lokalni rat, znao je objasniti činjenicom da je vjerojatno Njegov vozač bacio čik kroz prozor auta. I tamo gdje je s Neba pao čik, tamo je izbio rat. Sviđalo mi se to da On ima vozača.

Ja mislim da nema čovjeka u Puli o kojem kruži toliko anegdota. I što je u današnje vrijeme nevjerojatno, sve su uglavnom istinite.

Da nije bilo Romana Ugussija, profesora filozofije, ovaj grad bi bio puno siromašnijeg duha. Neiscrpan izvor asocijacija. Ogromna akumulacija kritički oblikovanog znanja.

Moram priznati, djelovao je duhom i vanjštinom nesređen, ali bio je to vrlo površan dojam. Oblačio se i češljao točno onako kako je htio. Ostalo mu je malo od one mladalačke šminke; naočita figura, crvena blago razbarušena kosa, dolčevite, glasan i odlučan u svakoj gesti i izričaju. Jedino u čemu je bio katastrofalan, to je pjevanje, a baš je volio zapjevati. Ali zato je znao svoju eruptivnost izraziti uljem na platnu.

Povremeno su mi nedostajale njegove retoričke eskapade, a sad će mi nedostajati svaki puta kad ga se sjetim. On je čovjek koji mi sto godina neće izmaknuti iz sjećanja.

Kad sam ga sreo, nema tome puno, među ostalim pitao sam ga, što radiš Romano?

Čekam Gospođu, rekao mi je. Je li Gospođa došla svojevoljno ili ju je on potražio na rubovima Etne, to više nije važno.

Umro je profesor, Romano Ugussi, čovjek kojeg bi svako stoljeće poželjelo. 

(DV)