PJESMA JE NASTALA U OPUŠTENOJ ATMOSFERI ISTRE
Nova pjesma „Rata-ta-ta-ta“ Alke Vuice nastala je spontano, u opuštenoj atmosferi Istre, uz more, ribu i razgovor. Upravo takav trenutak, neopterećen planovima i očekivanjima, pokazao se kao jedini način za stvaranje iskrenog umjetničkog izraza.
U društvu bliske prijateljice i suradnice Marije Mirković – Makice, tijekom jednog ručka započelo je zapisivanje misli koje su ubrzo prerasle u stihove. Dok su svakodnevicu ispunjavale vijesti o krizama, ratovima i nesigurnosti, nastajala je pjesma koja iz nevjerice i promatranja svijeta donosi britak, ali duhovit komentar stvarnosti.
Jedna od ključnih poruka pjesme sažeta je u rečenici: „Ne idem iz Istre dok sam glave bistre“, koja simbolizira potrebu za očuvanjem zdravog razuma i unutarnjeg mira u kaotičnom okruženju.

Poseban doprinos projektu dao je Mrle iz Leta 3, umjetnik poznat po svojoj autentičnosti i hrabrosti u izražavanju. Njegovo sudjelovanje dodatno je naglasilo koncept pjesme, spoj satire, umjetnosti i društvene kritike.
Produkciju pjesme potpisuje Matej Zec, inače stalni suradnik Mrleta i Leta 3. Damijan Brnić osmislio je glazbu za refren te je na pjesmi odsvirao gitare. Na projektu su sudjelovali i redatelj Šime Eškinja, kao i plesačice koje su svojim profesionalizmom i energijom obogatile vizualni identitet pjesme. Snimanje spota obilježila je i neobična situacija koja je, zbog nesporazuma oko rekvizita, nakratko uključila i policiju, događaj koji danas cijela ekipa prepričava s dozom humora.
„Rata-ta-ta-ta“ nije samo pjesma, već svojevrsna dijagnoza vremena. Kroz snažan ritam, ironiju i humor, otvara ozbiljna pitanja o svijetu u kojem živimo, svijetu u kojem glasni često dominiraju, dok stvarne vrijednosti ostaju u rukama tihih, razumnih i dobrih ljudi.
Poruka pjesme je jasna: unatoč svemu, ostaju nam ljudskost, dostojanstvo i vjera kao temeljne vrijednosti. U vremenu prepunom nesigurnosti, pravi luksuz postaje očuvati mir, zdrav razum i vlastitu dušu.
Pjesma „Rata-ta-ta-ta“ poziva publiku na slušanje, razmišljanje i, prije svega, na zadržavanje humora kao jednog od posljednjih oblika obrane od apsurda stvarnosti.