PUTOPIS S HIMALAJA NIKOLE VEZMARA - BAKŠE (OD 16. DO 29. VELJAČE) 1. DIO
Moje ime je Nikola Vezmar – Bakša, živim na Verudi i imam 38 godina. Prvi put na Himalaju sam pozvan od strane jednog prijatelja. Otišao sam iako nikad nisam bio na planini, prva pa Himalaja. Otišao sam jer sam gledao jako puno dokumentaraca o Himalaji i takva se prilika ne propušta, možda je jedina koju imaš jer danas te ima, sutra te nema, nikad ne znaš što donosi budućnost. Bilo je to 2017. To putovanje je promijenilo moj život, moje viđenje života, smisla života...zauvijek.

Zaljubio sam se u narod sherpa. Tako miroljubiv, marljiv, jednostavan i skroman narod, nevjerojatno. Od 2017. pa do 2019. radio sam jako marljivo, ljeti i po dva posla, vikendom bi uletio i treći. Nisam se predavao, samo da krenem na Himalaje. Kao NKV radnik mogu birati između barem deset različitih poslova ljeti, svako ljeto u turizmu mogu još nešto zaraditi.

Imam u stanu tri špine, dva WC-a, dućan na 50 metara od zgrade. Kako sam samo ja bogat, imam više nego pola čovječanstva. Treba biti zahvalan što nisi rođen na jako teškim/surovim mjestima na planeti. Gol sam došao, gol ću i otići, ali naša djela ostaju.

Svaki dan imaš novu šansu za napraviti koje dobro djelo, ja biram mala dobra djela. Za Nepal sam se naoružao kartom i gledao preko interneta kako su ljudi snimali i pisali komentare. Trenirao jaaako, trčao, bicikla i gym. Prehrana je jako važna, Nepal je pretežno vege. Jeo sam pet dana u tjednu vege, da mi se organizam privikne. Subota i nedjelja su bili dani mesa.

U Khumjungu sam posjetio jedan od najstarijih budističkih hramova, s knjigama s početka Budizma, a u tom hramu je i skalp Jetija. Dan nakon sam toga krenuo sam prema dolini kojom su sherpe došle u Nepal, Kinezi su ih potjerali silom. Sherpa znači: Sher- istok, Pa- narod. To je put koji malo koji Europljanin ide prohodati, svi hoće vidjeti EBC (everest base camp), glupe šatore na kamenju i ništa više, nema tu neke povijesti.

Od Khumjunga sam krenuo prema mjestu Thame (3800m). Put je takav da hodaš u kanjonima gore dole, jako je zahtjevan za tijelo. Na pola puta sam stao u mjestu Thamo (3440m) , jesti i vidjeti Budistički hram gdje dovode malu djecu. Impresioniran sam hramom ali i djecom. Nakon toga sam došao do Thame ali jako izmoren, jedna od težih dionica, vjerojatno je zato zapadnjaci izbjegavaju, bilo je to oko 7 sati čistog hoda.

Prespavao sam u Thame jer sutradan me čekao uspon u Lungdhen (4300m). Uspon je blagi ali hodaš cijeli dan, dolinom kojom su sherpe izbjegle smrt od Kineza. Cijelim putem sam na desno gledao planinski lanac planina i pitao se kako ću ga prijeći, hoću li uspjeti, ja sam na 4000m a te planine su tako visoke.
 
Pogodilo me to što sam prije mislio: “Nemam kuću, dobar auto, dobru odjeću'' tj. mislio sam samo o sebi i stvarima. Visoka planina je težak život, surov, ne prašta a to mi je otvorilo oči. Prestao sam misliti što sve nemam nego što “sve imam”. Vidio sam Nepalce tako sretne sa tako malo a ja nesretan sa tako puno toga u odnosu na njih, e to me promijenilo za cijeli život. Nema špina, WC-a, tople vode, dućana, iako su to stvari koje uzimamo zdravo za gotovo, nije tako, pola svijeta žudi za tako nečim.

Od Kathmandua do Lukle sam putovao 45 minuta helikopterom. Odmah čim sam sletio krenuo sam prema mjestu Phakding, udaljenim skoro 10 kilometara. Lukla je na 2800m a Phakding na 2600m. Tu sam i prespavao. Sljedeći dan koji me čeka je opak, tu se testira snaga volje, Namche Bazaar je na 3440m, to znači uspon od 880m, a sve pod punim rancem sa vodom (24kg). Sherpe kažu: “Power of will make power in body”. U Namche Bazaaru sam ostao tri noći da se aklimatiziram, zbog visinske bolesti. Ali nije da sam zabušavao, drugi dan sam se popeo na brdo iznad, Khumjung 3800m, ručao i vratio u Namche.

22. travnja sam se ponovno popeo u Khumjung ali ovaj put s punim rancem, svom opremom. Navečer, gladan i izmoren, malo ošamućen od visine došao sam. Prvo što sam napravio je da popijem 2 Diamoxa i 1 Ibuprofen od 600, glava mi je već ozbiljno zvonila, od manjka kisika i slabog pritiska. Pripremao sam se psihički za sljedeći dan, pozitivne misli, afirmacije, meditacija, jer sutra mi slijedi uspon od 1000m.

Inače medicina to smatra krajnje riskantnim a ja sam sam, bez nosača, bez vodiča što čini gotovo pogibeljnim činom, neki bi rekli i suludim, ali ja sam siguran u sebe i maksimalno poštujem planinu i vremenske uvjete. Krene li nešto naopako, odmah se vraćam u Lungdhen.

Ranac sam spremio prije spavanja, probudio sam se u 4.00 sati ujutro, skuhao četiri kuhana jaja i uzeo dva snickersa (jako malo hrane). Zadatak je da slijedim sherpe i budem dosta brz, ne smijem ih izgubiti iz vida, prelazim granicu 5000m, mozak u nedostatku kisika radi drugačije, počinju i lagani halovi, čuješ stvari kojih nema. Jedan sherpa koji me prestiže prstom mi pokazuje prema kojem vrhu trebam ići, impresivno, 5368m. Prijelaz Renjo la Pass, tek nedavno otvoren za turiste, opasan, nema mjesta grešci. Krenuo sam u 5.00 ujutro, a malo prije 10 sati sam ugledao zastavice prijelaza, odmah pomislivši to je to, uspio sam. Koja zabluda. Zadnjih 200m je praktički Climb a ja bez dereza samo s dva štapa, a joj koja škola, nikad više se neću penjati po ledenjaku bez dereza. Koja muka, 65m uspon, oko 2 i pol sata.

Uspio sam, Renjo la Pass, došavši u prolaz zatekao sam i par sherpa koji odmaraju, odmah sam iskoristio priliku za pitati da me slikaju za uspomenu. Pristali su odmah, baš sam bio sretan. Pitali su me gdje mi je ostatak ekipe, kad sam im objasnio da sam sam i da sam njih slijedio, rekli su mi sa sam strašno smion i jak, da to inače rade samo iskusni penjači i to s pratnjom sherpa. Bio sam ponosan i zabrinut podjednako. Malo sam se možda precijenio. Dobro da nije došlo nevrijeme pri samo usponu, ostavio bih kosti tamo.

Sjedim u Renjo la Passu i guštam u pogledu, jedan od najljepših vidikovaca u Nepalu. Mt. Everest se ne vidi, samo pola gornja polovica je u oblaku, svejedno sretan. Nakon pola sata krenuo sam opet sam dole. Nisam imao snage odmah krenuti sa sherpama, rekli su mi slijedi naš trag u ledu i snijegu. Opet sam se prevario, a joooj, silazak je teži od uspona, jer sam umoran od penjanja. Štapovi su mi spasili život, sad tek shvaćam priče iskusnih penjača, najviše nezgoda ima pri spustu.

Trebao sam se s ledenjaka domoći stijena, što je 300m strašne strmine, led koji se topi, sunčano je, sunce topi od gore, a ispod leđa čuješ kako voda teče za dolje u bezbroj malih tokova, jako opasna situacija, led nije čvrst, na nekim mjestima je mekan i noga propada duboko. Upao sam u rupu, štap mi je spasio koljeno. Tek tad sam shvatio da tako nešto više neću izvoditi sam, ''usrao'' sam se od straha. Nakon tri sata spuštanja stigao sam u Gokyo na 4800m visine.

Kad su me vidjeli lokalci odmah su me pitali gdje je ostatak ekipe. Kad sam rekao da sam sam okupili su se oko mene, svi su se htjeli upoznati sa mnom. Počašćen ali i svjestan da sam napravio ludost. Ostao sam dvije noći u Gokyu. Jedan slobodan dan sam iskoristio da se penjem po okolnim brdima da vidim ledenjake i okolne planine. Ja na 5000 a oko mene divovi, 7,8000+ metara. Koje mjesto, lijepo a u isto vrijeme opako surovo. Puše konstantno a sunce žari, na pola atmosfere sam, na samo 50% kisika. Imamo sa sobom Oxygenmetar, pokazuje izvanredne rezultate, imam u tijelu 91% kisika, kaže sherpa climber, izmjeri još jedanput, da aparat ne pokazuje krivo. Izmjerim i opet isto, 91% kisika i srce 75 otkucaja  u minuti. Odmah mi je izvadio svoju vizit kartu i pitao me da li mi može biti frend na fejsu i rekao mi ako se mislim baviti penjanjem da mu se javim. Sad imam pravu vezu za posao vodiča u Nepalu. “Sreća prati hrabre”.

Nakon dva dana napuštam sretan Gokyo i idem prema mjestu Dhole koje je na 4110m nadmorske visine, kažu nije bed ako si prošao Renjo la Pass, uff, sherpama je sve lako, ja sam već dosta izmrcvaren, još jedan cijeli dan hoda, bez jednog štapa, spasio me ali sam ga slomio. U spustu prekrasni vidici ali veliki škalini za dole, desno koljeno je počelo ispuštati čudne zvukove. Ne imati steznik za koljena, još jedna greška koju sljedeći put neću napraviti. Na pola puta sam jeo u Maccherma, a u Dhole sam stigao predveče, zgažen kao mačak.

Večeravši u Dholeu odmah sam otišao na počinak. Ujutro nakon turbo jakog doručka krenuo sam put Khumjunga, kaže mi domaćica u Dholeu: ''To ti je laka dionica''. Opet isto, možda je njima laka dionica, meni je opet bila strašno iscrpljujuća jer je na pola puta od mjesta Phortse Thanga do mjesta Mong, te je uspon za ''usrati'' se u gaće. Čekalo me dva i pol sata uspona, tu sam pomislio da više moći pomaknuti, ali snaga volje je odradila svoje, stigao sam u predvečer u Khumjung.

Evo, sad je dan nakon, 29. travnja sam odmarao i kružio po okolnim brdima, ništa strašno u odnosu na ovo prije, jako sam sretan. Od 16. travnja do 29. travnja sam napravio 203.927 koraka tj. oko 115km, 10 dana čistog hoda i 4 dana laganica aklimatizacije, ovo je moje hodočašće, hodam sa svojim mislima, razmišljam o mojim manama i kojim redoslijedom ih moram riješiti, što dobrog mogu učiniti, pomoći slabijima od sebe, školovao bih se još iako imam 38 godina.  

Uglavnom sam tako sretan da ne vidim kraj mojoj sreći.

(rex)