GASTRBAJTER 32
Piše: Gordan Stojić
Kada sam počeo pisati ovu kolumnu bio sam uvjeren da ću iz kuta nekog tko živi dijelom u Zagrebu, a dijelom u Istri, uspješno detektirati probleme najvećeg grada na poluotoku. Pisao sam o sveopćoj zapuštenosti grada, oronulim fasadama, mrtvilu ili Kaštijunu. Mislio sam da će to potaknuti Puležane na razmišljanje o svom gradu. Iznenadio sam se. Ljudima se u glavama  nalazi trajno psihopatsko stanje koje ih tjera da sveopći predmet njihova interesa svo vrijeme bude prije šezdeset i pet godina završeni rat. Ustaše i partizani i dalje ratuju. Postoji cijela jedna armija ljudi za koje sam uvjeren da su mladi i da bi nedostatak pulskih prostora za zabavu njih trebao daleko više intrigirati od rasprava o Paveliću i Titu. Da stvar bude gora toj priči neprestano sekundiraju političari. Mesić je radikalizirao svoju partizanštinu. Svaki praznik je prilika za priču o bivšem ratu. Tu je i vrli Damir iz Buzeta koji već dvije godine ratuje s Thompsonom. Andrija Hebrang, sin komunističkog vođe i Židovke partizanke, zaljubljeno tepa Maksu Luburiću. Već petnaest godina stvara se dojam da je domovinski rat bio ustaška pobjeda i osveta jugoslavenskim partizanima. Tome pizdunski pridonosi i katolička crkva svojim nazadnim stavovima i šutnjom o ustaškim zločinima. U ozbiljnim zemljama svijeta prijepori oko drugog svjetskog rata su odavno riješeni. Raspravlja se doduše i o grijesima pobjednika, Dresdenu, Hirošimi i Nagasakiju, no nitko ne dvoji da su antifašisti pobijedili fašiste. Nigdje nema tako bolesnih i ostrašćenih svađa kao u nas kad se načme ova tema. Znam da će i nakon ove kolumne biti već odavno znanih komentara i njihovih komentatora. Zaista bih volio da ljudi počnu govoriti o svojim problemima, krizi, nezaposlenosti ili tužnom životu u Puli, gradu koji je dobar dio godine na repu svijeta. Blago onim zemljama u kojima se živi tako dobro da su glavne brige napušteni psi i mačke i spašavanje pandi i rijetkih leptira.  No, kad malo razmislim, ipak imam i neke obzire prema čitateljima i trebam im dati ono što vole. Zato: živio Ante Pavelić, živio drug Tito. Dao bog da vam na svadbi plesali. Dao bog da vam krsni i vjenčani kumovi bili.