RAZGOVOR S RAVNATELJICOM PULSKOG HOSPICIJA DR.SC. JULIJANOM FRANINOVIĆ MARKOVIĆ
Nakon otvorenja Hospicija blaženog Miroslava Bulešića u Puli, redakciji se javila čitateljica koja je podijelila izrazito pozitivno iskustvo, posebno ističući toplinu, ljudskost i dostojanstven odnos osoblja prema pacijentu i njegovoj obitelji.

Upravo su takve povratne informacije jedan od pokazatelja koliko je ova ustanova važna za Istru, ali i koliko je palijativna skrb potrebna ne samo teško bolesnim osobama, već i njihovim bližnjima koji često mjesecima, pa i godinama nose velik teret svakodnevne njege. Hospicij je otvoren 7. siječnja ove godine, a njegova ravnateljica dr. sc. Julijana Franinović Marković kaže da se ustanova razvija u smjeru koji su priželjkivali - kao javna zdravstvena ustanova s ljudskim licem.

„Hospicij bl. Miroslava Bulešića razvija se upravo onako kako smo željeli - u javnu zdravstvenu ustanovu s ljudskim licem, mjesto na kojem su bolesnik i njegova obitelj u središtu skrbi“, istaknula je ravnateljica.

Dodaje kako takav početak ne bi bio moguć bez potpore osnivača, Caritasa Porečke i Pulske biskupije, ali i partnera - Istarske županije, Grada Pule i Ministarstva zdravstva.

Ipak, ključnu ulogu imaju zaposlenici.

„Oni su lice hospicija koje svakodnevno susreću naši bolesnici i njihove obitelji. Upravo njihov odnos, stručnost i toplina stvaraju osjećaj sigurnosti i povjerenja“, poručuje Franinović Marković.

Pacijenti iscrpljeni, obitelji na rubu snaga

U prvim mjesecima rada pokazalo se da pacijenti u hospicij najčešće dolaze izrazito iscrpljeni, slabo pokretni i u potpunosti ovisni o pomoći drugih. Mnogi imaju nedovoljno kontrolirane simptome, sonde, katetere, stome ili kronične rane, a njihove obitelji istodobno pokušavaju nositi velik broj zdravstvenih i životnih obveza.

„Često su i članovi obitelji starije životne dobi ili narušenog zdravlja, a istodobno preuzimaju odgovornost za lijekove, njegu, medicinska pomagala i svakodnevnu skrb. To je neprekidan, 24-satni rad koji ostaje uglavnom nevidljiv“, naglašava ravnateljica.

Hospicijski tim zato ne pruža samo kontrolu simptoma i zdravstvenu njegu, već s pacijentom i obitelji zajednički planira skrb te pruža psihološku, socijalnu i, prema potrebi, duhovnu podršku. Komentari obitelji koje u hospiciju prepoznaju mir, sigurnost i ljudskost zaposlenicima imaju posebno značenje.

„Takve povratne informacije iznimno nam mnogo znače jer potvrđuju da gradimo hospicij kao mjesto drugačijeg pristupa teško bolesnim ljudima i njihovim obiteljima. Pokazuju da idemo u dobrom smjeru, ali nas istodobno obvezuju da svakodnevno budemo još bolji“, kaže Franinović Marković.

Naglašava da hospicij nije samo zgrada niti zdravstvena ustanova. „Hospicij je prije svega filozofija cjelovite skrbi o čovjeku – bilo da je riječ o bolesniku, članu njegove obitelji ili kolegi s kojim radimo. Takvo okruženje stvara osjećaj sigurnosti, mira i podrške.“

U hospiciju radi ukupno 18 zaposlenika. Tim čine liječnik, osam medicinskih sestara, fizioterapeut i četiri njegovateljice, a prema potrebi u skrb se uključuju psihijatar, socijalni radnik i volonteri. Duhovna pomoć također je dostupna bolesnicima i obiteljima, a sveta misa slavi se petkom u 17 sati u kapelici blaženog Miroslava Bulešića.
Palijativna skrb nije „kraj liječenja“

Jedna od najčešćih predrasuda jest da palijativna skrb znači odustajanje od liječenja. Ravnateljica poručuje da je riječ o potpuno pogrešnom shvaćanju. „Hospicijska skrb ne znači odustajanje od bolesnika. Ona znači promjenu pristupa koji se usmjerava na dosezljivu kvalitetu života, ublažavanje patnje i očuvanje ljudskog dostojanstva“, objašnjava.

Takva skrb obuhvaća kontrolu boli i drugih simptoma, kvalitetnu njegu, fizikalnu terapiju prilagođenu mogućnostima pacijenta, kao i psihološku, socijalnu i duhovnu podršku. Dostojanstvo se, dodaje, čuva poštovanjem bolesnikovih želja, navika, vrijednosti i prioriteta.

„Ne promatramo ga kroz dijagnozu, nego kao osobu koja ima svoje odnose, strahove i nade. Nastojimo omogućiti što bolju kontrolu simptoma, očuvati privatnost i uključiti obitelj u skrb“, ističe.

Obitelji mogu biti uz svoje bližnje i tijekom noći

Podrška obitelji sastavni je dio rada hospicija. Već prije prijema upoznaje se obiteljski njegovatelj, osoba koja često najbolje poznaje bolesnika, ali ujedno nosi i najveći teret skrbi.

„Gotovo svi njegovatelji dolaze iscrpljeni, zabrinuti i emocionalno opterećeni. Kada nakon nekoliko dana vide da je njihov bližnji u sigurnim rukama, potičemo ih da dio vremena posvete vlastitom odmoru i oporavku“, navodi ravnateljica.

Članovi obitelji mogu boraviti uz bolesnika prema vlastitoj želji, a u slučaju pogoršanja zdravstvenog stanja mogu ostati i tijekom noći.

Rad u hospiciju emocionalno je zahtjevan, no zaposlenici u njemu pronalaze i veliko zadovoljstvo.

„Veselimo se svakom trenutku kada bolesnik nakon dugog ležanja ponovno sjedne, napravi nekoliko koraka, popije kavu na terasi ili se dovoljno oporavi da se može vratiti svom domu“, kaže Franinović Marković.

Zbog intenziteta rada njeguje se kultura međusobne podrške, redovito se razgovara o izazovima, a organizirana je i psihijatrijska supervizija za djelatnike.

Najveći izazov je kasno prepoznavanje potrebe za palijativnom skrbi

Kao jedan od najvećih problema ravnateljica izdvaja kasno prepoznavanje bolesnika kojima je potrebna palijativna i hospicijska skrb.

„Mnogi se upućuju tek kada su mogućnosti pomoći vrlo ograničene. Velik izazov predstavlja i nedovoljna informiranost bolesnika i njihovih obitelji o tijeku bolesti, zbog čega je potrebno mnogo razgovora i zajedničkog suočavanja sa stvarnošću“, ističe.

Hospicij raspolaže s 14 palijativnih postelja smještenih u 12 soba. U Istarskoj županiji trenutačno je ugovoreno oko 35 palijativnih postelja, uključujući ustanove u Pazinu, Labinu, Umagu i Opću bolnicu Pula, a planira se i dodatno povećanje kapaciteta.

Franinović Marković smatra da sadašnji broj kreveta trenutačno zadovoljava potrebe, no upozorava da će zbog starenja stanovništva u budućnosti biti potrebno razvijati i ustanove za dugotrajnu te socijalnu skrb.

Kako do prijema?

Prijem u pulski hospicij ostvaruje se na temelju uputnice liječnika obiteljske medicine. Prednost imaju bolesnici uključeni u rad mobilnih palijativnih timova i bolničkog palijativnog tima. Obitelji se hospiciju mogu obratiti i izravno za informacije i savjet, a najbolje je nazvati nakon 13 sati, kada završi jutarnji dio rada s bolesnicima.

Hospicij surađuje s Općom bolnicom Pula, Istarskim domovima zdravlja te kliničkim bolničkim centrima u Rijeci i Zagrebu. Uključeni su i u suradnju sa Sveučilištem Jurja Dobrile, Medicinskom školom, Osnovnom školom Kaštanjer i volonterima Lige protiv raka Pula.

Posebno ih raduje suradnja s učenicima Osnovne škole Kaštanjer, koji su za bolesnike pripremali nastupe, izrađivali crteže i sadili biljke u hospicijskom vrtu.
Za obitelji koje osjećaju strah ili nesigurnost pred odlaskom u hospicij, ravnateljica ima jednostavnu poruku:

„Dođite i upoznajte hospicij. Kada ga jednom doživite iznutra, većina strahova nestane.“

(Razgovarala: Hana R.)