SNAŽAN UMJETNIČKI ODGOVOR NA NEVIDLJIVO NASILJE
Sinoć, 28. listopada, je u Istarskom narodnom kazalištu održana premijera performansa 'Koje je boje istina', u produkciji Procesa - udruge za promicanje queer kulture i LGBTIQ+ prava, čime je publika svjedočila jednom od potresnijih i važnijih suvremenih umjetničkih događaja ove sezone.
Pod konceptualnim vodstvom Andree Vidović, uz koreografiju i izvedbu Matea Babića te dramaturgiju Jana Sameka, predstava je progovorila o mračnoj temi tzv. konverzivnih tehnika - praksi koje, pod krinkom ljubavi, duhovnosti ili moralne korekcije, nastoje „preodgojiti” nečiji identitet. Umjetnički tim, zaokružen zvučnim dizajnom Vibora Juhasa i svjetlosnim konceptom Saše Stepanovića, stvorio je cjelinu koja transcendentno spaja pokret, zvuk i svjetlo u snažnu alegoriju represije i oslobađanja tijela.
Performans, koji se odvija u zatvorenom, gotovo klaustrofobičnom prostoru male scene, završava iznimno dojmljivim prizorom: podizanjem željezne zavjese pogled se otvara prema velikoj sceni, čime se fizički i simbolički ostvaruje proboj iz tame prema svjetlu – iz prisile prema istini. Spomenuti završni čin djeluje poput metaforičke dekonverzije, oslobađanja tijela od ideoloških okova.
Publika je reagirala izuzetno emotivno. Uslijedio je kratki razgovor s produkcijskim timom, koji je moderirao Luka Mihovilović iz kazališta, a u kojem su gledatelji spontano postavljali pitanja i dijelili vlastite dojmove. Rasprava se pretvorila u svojevrsni kolektivni čin svjedočenja - mnogi su prvi put čuli da se oblici konverzivnih praksi i dalje događaju, pa i u samoj Puli. Tišina nakon pojedinih komentara bila je podjednako snažna kao i sam performans.
Ova izvedba ujedno je označila i prvi samostalni nastup mladog plesača Matea Babića, čiji je scenski izraz iznimno zreo, fizički precizan i emocionalno rastrzan. Babićev pokret utjelovljuje bol, strah, sram i na kraju mir koji proizlazi iz prihvaćanja vlastite istine. Njegova izvedba pokazuje da suvremeni ples može biti politički čin, ali i duboko ljudska ispovijed.
„Koje je boje istina”, osim što je umjetnički projekt, ujedno je i društvena intervencija, svojevrsni ritual iscjeljenja zajednice koja se mora suočiti s onim što ne želi vidjeti.
Udruga Proces ovime uspijeva stvoriti prostor u kojem umjetnost i aktivizam ne stoje jedno nasuprot drugome, nego se nadopunjuju: estetika postaje etika, a pokret - svjedočanstvo.
Premijera u Puli pokazala je da suvremeni ples može biti instrument istine - nježne, ranjive, ali neumoljive. Odgovor publike jasno potvrđuje: istina uistinu ima boju, i to onu koja se rađa u dodiru između tijela, hrabrosti i suosjećanja. Nakon pulske premijere, plan je da performans krene na turneju unutar Hrvatske, a moguće i šire, čime će se njegova poruka o prihvaćanju, empatiji i autentičnosti prenijeti u nove prostore i zajednice.
(REX)
