INTERVJUI POVODOM 56. PULA FILM FESTIVALA
Povodom nadolazećeg 56. Pula Film Festivala, koji će se održati od 18.-25. srpnja u Puli pristigla su nam tri intervjua s članovima autorskog tima :  snimateljem ''Čovjeka ispod stola'' Stankom Hercegom, producentom '' Zagrebačkih priča'' Borisom T. Matićem i montažerom ''Metastaza'' Hrvojem Mršićem.
Metastaze su film o kojem se (očekivano) puno pisalo i raspravljalo, podjednako na internetskim forumima koliko i na stranicama tiskovina. Mogli smo pročitati što misli redatelj, što misle glavni glumci, što kaže pisac romana na osnovu kojeg je nastao film. Mogli smo pročitati i što misle gledatelji, ali i koji su stavovi onih koji su se Metastazama osjetili prozvanima. Standardno je to medijsko vrzmanje izazvano novim domaćim filmom u kinima, ali i standardno zapostavljanje posla bez kojeg filma jednostavno ne može biti. Montažere se rijetko intervjuira, svjetla (ne samo medijske!) pozornice za njih često ostaju ugašena. Hrvoje Mršić, uz Vesnu Lažetu montažer Metastaza, u posljednje je tri godine redovno nagrađivan na Danima hrvatskog filma za najboljeg među svojim kolegama. Već je ta činjenica dovoljan povod kratkom razgovoru. Na pitanje kako je zadovoljan ''Metastazama'', Mršić je odgovorio : '' Moram reći da mi je teško biti objektivan kada govorim o svojim dojmovima. Kada ste u nekom projektu, unutra ste sto posto i cesto nakon par mjeseci rada na filmu nemate neki odmak i teško se može sa sigurnošću utvrditi jesmo li napravili dobar posao, jesmo li trebali neke stvari drugačije postaviti i slično. Međutim, nakon montaže Metastaza, odmah sam imao osjećaj da se radi o sjajnom filmu i po prvi puta nisam imao tremu pri prvoj projekciji. A to je dokaz da sam bio siguran u to što smo napravili. I reakcija publike potvrdila je moja razmišljanja, neki su bili oduševljeni, neki malo manje, ali nitko nije ostao ravnodušan.
Boris T. Matić jedan je od onih ljudi iz svijeta filma koji nikada ne staje. Ukoliko ne polira svoj Zagreb Film Festival, onda radi na nekom novom filmu. Ove godine u Pulu stiže sa dva, odnosno čak deset. Kenjca ćemo na trenutak ostaviti po strani, ali samo kako bi se pozabavili devetodijelnim omnibusom Zagrebačke priče čija je realizacija trajala nekoliko godina, a da bi ovoga proljeća s kanskim dobrim vijestima za Ciao mamu Gorana Odvorčića dobile i najbolji mogući PR nakon dovršetka. Kada su ga upitali kakav je Zagreb grad – i po Pričama i po njemu, odgovorio je : '' Po meni je najljepši grad, kako kaže i pjesma Drage Diklića, za koju se nadam da će biti dio Zagrebačkih priča. Uživam živjeti u Zagrebu i sudjelovati u njegovom razvoju. Po Pričama je raznolik, što je dobro. Zagrebačke priče nisu turistički film nego autorski, koji se bavi malim ljudskim sudbinama. Po Pričama je raznolik, što je dobro. Zagrebačke priče nisu turistički film nego autorski, koji se bavi malim ljudskim sudbinama.''
Stanko Herceg jedan je od onih ljudi koji izgledaju kao da mogu sve što požele. Profesor na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, nagrađivani filmski snimatelj, traženi direktor fotografije na komercijalnim projektima i još k tome fotograf uvijek s novom izložbom u planu. Tajna uspješnog vremensko-poslovno-obiteljskog žongliranja svakako je činjenica da sve što radi, radi s ljubavlju i jednostavno živi ono što jest. Kada su ga upitali koji su slijedeći projekti – film ili fotografija, odgovorio je : '' Fotografija mi je velika ljubav i daj Bože da mi prođe projekt retrospektivne izložbe portreta koje još uvijek nisam izlagao. A i u razgovorima sam i dogovorima oko snimanja novog filma Roberta Orhela.'' Čitave intervjue pročitajte na www.pulafilmfestival.hr (REX)