UTORAK, 29. SRPNJA U 20 SATI NA VELIKOM BRIJUNU
U intimnom ambijentu dvorišta Etnografskog muzeja na Velikom Brijunu, večeras će biti izvedena snažna i potresna drama Kako sam naučila voziti američke autorice Paule Vogel, s polaskom broda iz Fažane u 20 sati.

Glume: Svetozar Cvetković i Marta Bogosavljević  

Više o predstavi: 

Riječ je o tekstu koji mnogi nazivaju „Lolitom“ napisanom iz ženske perspektive – o liku odrasle Malecke koja se prisjeća svog djetinjstva. Radeći na ovom djelu u kamernom, intimnom prostoru Kuće Hartefakt, s glumicom Martom Bogosavljević i glumcem Svetozarom Cvetkovićem, kao i sa svim suradnicima, trudili smo se pronaći nježan scenski jezik za ovaj složen, dubok i delikatan tekst – koji ni ne pokušava parirati stvarnosti koju svakodnevno živimo.

Ona je daleko strašnija, događa se svuda oko nas i djeluje obeshrabrujuće nezaustavljivo – zato smo kroz ovu predstavu pokušali krenuti unatrag, korak po korak, ispitujući problem s kojim se većina ljudi koji čitaju ovaj tekst susrela nekada u životu.

Odnos ova dva lika, Malecke i njezina tetka, pun je ambivalencije: ljubavi, nježnosti, radoznalosti, podučavanja, povjerenja, stvaranja autoriteta, pogrešaka, a posljedično i: probijanja granica, emocionalnih manipulacija i povrjeđivanja – sve do točke samouništenja. Velika vrijednost ovog teksta leži u empatiji autorice prema oba lika, čime se otvara važan, polemičan ton o uzrocima, a ne samo posljedicama takvog odnosa.

Ovo je predstava o oproštaju, bez svijesti da je nemoguće oprostiti. Nadam se da ćemo ovom predstavom ljude učiniti budnijima i barem malo hrabrijima – to bi bilo više nego dovoljno u društvu u kojem ih činimo osramoćenima i tihima.
Tara Manić, redateljica

Užasne se stvari događaju svakoga dana, i šokirani smo kada ih čujemo ili čitamo o njima.

A onda nastavimo sa svojim životima. To je normalno i prirodno.

Ali ti užasi o kojima čitamo, i zbog kojih se svađamo u komentarima, uglavnom su trajali dugo. Ponekad čak i godinama. I netko ih je živio iz dana u dan.

Ono što nama izaziva pitanje „Kako je ovo moguće?“ – njima je jasno iz svakog kuta. Jer to za njih nije „užas“, nego život.

Ova predstava govori o tome. Bez senzacionalizma, bez postavljanja „velikih pitanja“, bez jednostavnih odgovora na ogromne probleme.

Ovaj je komad napisan prije četvrt stoljeća. Neke se stvari od tada nisu promijenile, neke jesu. Ali snaga ovog teksta ne leži u njegovoj aktualnosti u pogledu „užasa“, nego u nečemu mnogo dubljem, složenijem – i istodobno jednostavnijem: u priči o jednoj ženi koja se prisjeća svog života.

Života ispunjenog ožiljcima trauma, ali i života punog ljubavi i lekcija o vožnji. I tu nastaje problem. Jer ništa u ovoj priči nije jednostavno. Da su „užasi“ problemi koje je lako riješiti – već bi bili riješeni.

„Sruši patrijarhat“ zvuči dobro, ali to je tek prvi korak. Podrška je važna, ali na kraju dana svatko sam tone u san. I ujutro se sam iz njega budi.

 
„Kako sam naučila voziti“ predstava je nastala iz velike posvećenosti dvoje nevjerojatno hrabrih glumaca i jedne iznimno talentirane redateljice. Njih troje su dva mjeseca živjeli, disali i mislili o najgorim stvarima koje se događaju među ljudima, s iskrenom željom da stvore djelo koje će publici pružiti ono što je srž kazališta već tisućama godina – katarzu. Katarzu o „užasima“. 

Da bismo se barem malo pomaknuli od pitanja: „Kako je ovo moguće?“

Vuk Bošković, dramaturg

 
Autorski tim:

Tekst: Paula Vogel
Režija: Tara Manić 

Prijevod: Ivana Đurić Paunović
Adaptacija teksta: Vuk Bošković

Glume: Svetozar Cvetković i Marta Bogosavljević

Scenografija / Kostim: Zorana Petrov / Muzika: Vladimir Pejković / Dizajn svjetla: Nemanja Calić i Zorana Petrov / Foto i video produkcija: Marko Stojanović / Autor plakata: Marko Stojanović / Tehnički suradnici: Nemanja Calić, Bojan Durutović / Izvršna produkcija: Selena Pleskonjić i Aleksandra Lozanović / Produkcija Hartefakt

Premijera: 17. 03. 2024, Hartefakt Kuća

(REX/ Foto: Marko Stojanović)