OTIŠAO JE NAJVEĆI FRAJER MEĐU NAMA
Petak je bio poseban dan za jednu od najposjećenijih izložbi u galeriji Makina. Bila je to posebna večer za cijelu obitelj,a posebno za kćerke Nou i Aniku.
"Bio mi je veliki uzor. Koliko me pogodio njegov odlazak, toliko sam zahvalna da sam imala toliko dobrog tatu", kazala je nadahnuto mlađa kćerka Anika.
"Jako mi nedostaje, ali mi je drago ponovno ga susreti na ovakav način", kazala je kćer Noa.
- Zahvalio bih se svima koji su nam nakon što je Tonči otišao izrazili emocionalnu, materijalnu i svaku drugu potporu. Kao što je rekla moja supruga Ivana, jedan anđeo je otišao, a stotine ih se pojavilo. I doista smo osjetili tu ljubav i to je ono što nas je stvarno držalo-rekao je Tončijev brat Dejan, koji je također bio jako sretan što se je toliko ljudi posjetilo izložbu u čast njegovog brata.
Svako putovanje je novo, drugačije iskustvo i osim što upoznajemo neku drugačiju prirodu, ljude, običaje i kulturu, upoznajemo i samog sebe. Svatko od nas ima neki svoj način i viđenje putovanja. Po meni, ne postoji ispravno ili krivo. Netko voli putovati preko agencije jer mu to pruža ‘sigurnost’, osigurava mu bezbrižnost po pitanju organizacije smještaja, hrane i rute, dok je u mom slučaju baš suprotno. Priprema je najvažnija, u što spada i učenje kulture, običaja i povijesti zemlje koju namjeravaš posjetiti. Odrastao sam u Nizozemskoj, i pamtim obiteljska putovanja autom na relaciji Rotterdam – Pula. Uvijek sam ‘blejao’ kroz prozor, fasciniran pejzažima i životom na cesti, gdje sretneš svega i svačega. Otac bi vozio, mama bi bila suvozačica, a brat i ja iza. Svako putovanje bila je avantura. Svatko tko se barem jednom uputio na dulji ili kraći put motorom reći će vam da nema ljepšeg i uzbudljivijeg
načina putovanja. Putovanje motorom nije samo dolazak do željene destinacije, nego je sama vožnja zapravo svrha cijelog putovanja - bez puno prtljage, uz mogućnost zaustavljanja gotovo gdje god poželite i vožnje po različitim stazama te uživanju u krajoliku. Teško da ćete drugim prijevoznim sredstvom doživjeti takav osjećaj slobode kao na svoja dva kotača. Tako je govorio Tonči.
Tonči Pavlinović (1974. – 2024.) rođen je u Puli, a dio svog djetinjstva proveo je u Rotterdamu. Za života je pokazivao nevjerojatan talent, svestranost i predanost u svemu čime se bavio. Bio je poznati pulski glazbenik, pustolov, tonski majstor, branitelj, radnik, prodajni predstavnik, vozač — ali nadasve požrtvovan otac. Vrlo je znakovito da Tončija obitelj, prijatelji i poznanici opisuju gotovo istim riječima - dobar, pošten, skroman, marljiv, dostupan i suosjećajan. A to nije slučajno. Zadnjih je godina svojom Hondom Varadero proputovao dobar dio Hrvatske, Mediterana, Europe i svijeta(Iran, Gruzija, Armenija, Turska, Maroko, Tunis, Italija, Malta, Rumunjska, Bugarska, Albanija, Grčka, zemlje ex Yu, uz obiteljska putovanja u Vijetnam, Island, Nizozemsku itd.). Sve je to Tonči popratio svojim fotografijama i tekstovima koje je objavljivao na društvenim mrežama te na portalu Istra24. Ova je izložba
hommage jednom divnom čovjeku, a objedinjuje dvije njegove velike strasti, ljubav prema putovanjima te ljubav prema fotografiji. Tekstovi i fotografije su Tončijevo svjedočanstvo i prikaz jednog čudesnog svijeta različitosti bez predrasuda i stereotipa, njegovih susreta s toplinom i ljudskosti običnih ljudi te opojnom mističnosti velikih prostranstava. Dok gledamo u Tončijeve fotografije, gledamo
Tončijevim očima – otvorenog srca i duha, s tim dobrim osmijehom na licu i djetetom u sebi koje se raduje svakoj novoj avanturi i svakom novom susretu. Pogled iza horizonta
„Pogled iza horizonta“ prva je samostalna izložba Tončija Pavlinovića u Galeriji Makina kojom se ovaj pulski autor, najpoznatiji po svom glazbenom djelovanju, posthumno predstavlja i kao iznimno nadahnut putopisni fotograf. Kao dio većeg projekta prisjećanja na zavidan opseg kreativnog djelovanja prerano preminulog prijatelja i sugrađanina, izložba prvi put javnosti predstavlja selekciju tridesetak fotografija njegovog bogatog putopisnog opusa s devet udaljenih destinacija koje je od 2018.-2023. istraživao otiskujući se sasvim sam na svom motoru.
Od fotografija s recentnijih odlazaka u Iran, Maroko i Tunis, preko Armenije, Gruzije, Bugarske, Italije i Turske, sve do Vijetnama i Islanda, redom je riječ o iznimno zanimljivim putopisnim svjedočanstvima koji praćeni kraćim zapisima tematiziraju putovanje prije svega kao transcendentalno iskustvo u kojem je bivanje na putu uvijek nesumnjivo važnije od stizanja do cilja. Pavlinovićev fotografski opus tako osim impresivnih prostranstava pred kojima udivljeno zastaje snimajući njihove zore i sumrake otkriva uz pokoji duhovit komentar i mnoštvo lica koje susreće a koje portretira s posebnom pažnjom. Preslikavajući u njihovim crtama lica i gestama istovremeno i otiske krajolika kroz koji prolazi i dijelove sebe i vlastitog života, usprkos nimalo ohrabrujućim realnostima civilizacijskog konteksta na rubu svjetskih sukoba i katastrofa, on posve jasno prepoznaje obrise neke drevne iskonske plemenitosti koja mu pruža utjehu i utočište ma koliko iz nekog dalekog „drugog“ i „drugačijeg“ svijeta dolazila.
Kada portretira oca s dvije malene kćerke na motoru u pustinji posve sigurno u njima ogleda sebe kao brižnog oca svojih kćeri Noe i Anike slično kao što u fotografiji dvojice dječaraca koji popravljaju bicikl u dalekom Tunisu na kratko prepoznaje brata Dejana i sebe u nekom samo njima znanom davnom sličnom bratskom trenutku. Obitelj u Iranu koja ga poziva da se pridruži objedu a koji tek kratko naslovljuje „ljubaznost“ trenutak je tihog odavanja počasti toplini velike kozmičke obitelji - utočištu u kojem je ugodno, lijepo i sigurno kao i u vlastitom domu. Osjećaj bliskosti mnoštvu lica koje susreće od nasmijanog mehaničara i iskustva radosnog dijeljenja jednostavnog obroka u njegovoj radnji baš kao i onoga koji ga časti punim rezervoarom za dobrodošlicu u daleku zemlju, svijest je o postojanju neke više pripadnosti i preživjeloj
plemenitosti onoga što je davno slavni pjesnik nazvao „pobratimstvom lica u svemiru“. Mada tek jedna od mnogih mogućih reprezentacija osebujnog života i čitanja bogatog opažajnog unutarnjeg svijeta, uz cijeli niz tragova prisutnosti, odjeka razgovora, susreta i trenutaka njegova dovršenog ovozemaljskog bivanja, „Pogled iza horizonta“, nije samo hommage istinskom putniku, fotografu, prijatelju, ocu i bratu Tončiju Pavlinoviću. Poziv je to da ga se prisjećajući zapitamo možemo li koračati svijetom bez straha, gledati drugog bezpredrasuda prepoznajući osjećaj da je i najdalji predio možda samo drugo lice vlastitoga doma. Fotografije i fragmentarni zapis njegovih misli i osjećaja, stoga su i konačni nagovor ne samo na plemenitost otvaranjadrugome i drugačijem nego i bezuvjetnu dobrotu koju nam je u nasljeđe, sad već negdje iza horizonta, na kraju jednog i početku novog puta u vječnost Tonči ostavio. A taj nagovor završava uvijek istim pitanjem: upućujući se drugome/ drugdje da li smo spremni konačno krenuti na put k sebi samom?
