SUHI I PLUTAJUĆI DOKOVI NA OTOKU
Piše: Branko Perović
Dokovi su, uz navoze, činili jedne od najvažnijih brodograđevno-remontnih infrastrukturnih mornaričkih objekata od kojih je jako zavisila borbena gotovost pojedinog broda, pomorske flote i cijele ratne mornarice. S obzirom da je Pula postala glavna ratna luka, a kasnije i glavna pomorska baza ratne mornarice, normalno je da su u njoj planirani povoljan razmještaj i izgradnja ovih važnih objekata. Najpogodnije mjesto za njihovu izgradnju i smještaj pronađeno je na otoku Scoglio Olivi te su uz značajne mjere temeljitih istraživanja tla, obalnog ruba i meteohidroloških elemenata, rano započeli radovi na njihovoj izgradnji i kupovini.
PLUTAJUĆI DOKOVI SU IMALI PREDNOST NAD ONIM SUHIM
U razdoblju od 1862. do 1872. na otoku je bila najintenzivnija graditeljska aktivnost posvećena izgradnji suhih dokova, tzv. "engleskog tipa", uz koje je izgrađena i pogon pumpa za regulaciju visine mora u njima. Gradili su se na sjeverozapadnom dijelu otoka, a u vrijeme njihove gradnje na pulskim navozima nisu se gradili ratni brodovi.
Prvi, manji suhi dok dovršen je 1870., a drugi do 1866., godine u kojoj se održala značajna pomorska bitka pod Visom. Suhi dokovi nazivani su tako jer su građeni uz samu obalu na kopnenom dijelu otoka, imali su pokretna vrata kojima se dok otvarao i zatvarao, kroz koja je brod uplovljavao i bio centriran prema planu. Vrata su se zatvarala i potom se snažnim pumpama izbacivala voda iz doka, kako bi brod, poduprt bočnim gredama, svojom kobilicom zauzeo planirano mjesto u tom praznom suhom bazenu. To je omogućavalo kompletno čišćenje i bojanje podvodnog trupa, propelera, osovina, kormila i mijenjanje postavljenih cink-protektora, a po potrebi i popravak oštećenog podvodnog trupa.
Uz suhe dokove građeni su ili kupovani i tzv. plutajući, plivajući, balansni dokovi, koji su imali prednost nad suhim zahvaljujući njihovoj pokretljivosti, koja se manifestirala u njihovom odvlačenju na potrebna mjesta.
Prvi plutajući dok nabavljen je 1866., bio je izgrađen iz drveta, a privezan je na obalnom zidu sjevernog dijela otoka. Za razliku od suhih, koji su pumpe imali na obali, na plutajućim dokovima pumpe za izbacivanje vode nalazile su se na samom doku. U plutajući dok je, nakon izvršene pripreme, upumpana potrebna količina vode, kako bi dovoljno potonuo, u njega se uvlačio brod i nakon potrebnih radnji sigurnosti, ispumpavala se voda i dok se s brodom nalazio na razini mora, a potrebni radovi su se mogli obavljati. Zbog povećanja obima strojarskog i montažerskog posla i poslova održavanja brodova, grade se ili kupuju novi plutajući dokovi, kojih je u Puli 1914., bilo ukupno šest, ali modernih, izgrađenih čeličnih konstrukcija. Na taj se način u pulskom K. u. K. Arsenalu moglo graditi ili imati na remontu istovremeno šest teških fregata, a kasnije i složenije i veće objekte.
OD ŠEST PLUTAJUĆIH DOKOVA OSTAO JE TEK JEDAN
U razdoblju od 1908. do 1911. godine, u vrijeme kada su ratnu flotu sačinjavali samo brodovi izgrađeni u 20. stoljeću, a u njen sastav ulazili najmoderniji bojni brodovi drednotskog tipa "Tegetthoff" naručena je u Engleskoj izgradnja čeličnog plutajućeg doka nosivosti do 22.000 tona. Nešto manji plutajući dok, od 15.000 tona nosivosti, izgrađen je 1906. u brodogradilištu Arsenala, s namjerom da služi remontu manjih ratnih brodova tipa krstarica i torpiljarki.
Osim ova dva čelična plutajuća doka, koji su imali prednost nad suhim dokovima u mogućnosti promjene pozicije djelovanja, pulski je "K. u. K. Arsenal" pred I. svjetski rat, raspolagao s tri suha doka, koji su izgrađeni na sjevernom dijelu otoka i sa šest manjih plutajućih dokova, što je bila solidna infrastrukturna baza, a podizala je ugled glavne pomorske baze u Puli. Najveći suhi dok, vrijedan tri milijuna kruna, duljine 180 metara, širine 30 metara, bio je građen od 1908. tri godine, na sjevernoj strani Uljanika, a namijenjen, pored dokovanja velikih brodova, i remontu plutajućih dokova.
Izgradnja ovakvog broja navoza i dokova, s odgovarajućim pratećim objektima, trebala je prvenstveno služiti održavanju bojne spremnosti flote, ali i kao osnovica za realizaciju planova po kojima bi austrougarska ratna mornarica do 1920. godine trebala izgraditi još 4 bojna broda "tzv. superdrednota", od 24.500 tona.
Međutim, ovi se planovi nisu realizirali zbog Prvog svjetskog rata, koji je za Austro-Ugarsku završio tragično raspadom, a u glavnoj bazi u Puli, gradile su se samo podmornice ili sastavljale iz sekcija dovezenih željeznicom iz Kaiserove Njemačke.
Za vrijeme talijanskog vladanja Pulom i brodogradilištem iz ovog objekta odvezen je u Taranto, njihovu glavnu ratnu luku, veliki plutajući dok od 22.600 tona, koji više nikada nije vraćen. Od šest plutajućih dokova, u Puli je ostao samo jedan, jer su ostali otegljeni u ostale talijanske Arsenale.
Nastavit će se...
Slike:
1. Razarač Triglav
2. Razarač Tatra
3. LK Admiral Spaun
4. Oklopnjača Arpad
