VRT U PULI KOJI IZGLEDA KAO BOTANIČKI EKSPERIMENT: 65 VRSTA AGAVA I MANGAVA POSAĐENO U ZEMLJU
U privatnom vrtu Sandre Županić Benčić u Puli trenutno raste 65 vrsta agava i mangava posađenih izravno u zemlju. Nije riječ o kolekciji u pitarima, nego o živom, mediteranskom eksperimentu koji pokazuje koliko Pula klimatski može pružiti biljkama koje mnogi još uvijek smatraju egzotičnima.
Sandrin vrt nije nastao preko noći, niti iz želje da se ima "nešto što nitko nema". Nastajao je polako, metar po metar, plaću po plaću, biljku po biljku, kroz dvadeset godina učenja, pokušaja, pogrešaka i upornosti.
Danas je to privatni vrt u kojem su agave i mangave posađene izravno u zemlju, u pulsku crvenicu, pod pulskim suncem i u stvarnim uvjetima sjevernog Mediterana.
"Iako u Europi ima brojnih kolekcionara agava, mnogi zbog klime u kojoj žive ne mogu svoje sukulente posaditi u zemlju i dati im prirodne uvjete. Postoje i botanički vrtovi raznih sveučilišta, kneževina i kraljevstava, ali ovdje govorimo o privatnom vrtu, u kojem su biljke posađene izravno u zemlju. Koliko znam, ovo je jedini privatni vrt u Europi s takvom kolekcijom agava i mangava u zemlji", govori nam Sandra.
I upravo je u tome posebnost ove priče. Ovo nije samo kolekcija. Ovo je vrt. Biljke nisu sklonjene u posude, plastenike ili kontrolirane uvjete. One su vani, u zemlji, ondje gdje zimi zapuše bura, gdje ljeti prži sunce i gdje se iz godine u godinu pokazuje može li neka biljka zaista živjeti u Puli.
Sandra vrlo jasno odbacuje ideju da je ovakav vrt nastao zato što netko ima višak novca. „Ovo se dobije tako da od svake plaće odvojim koliko mogu, a kad skupim određen iznos, idem nešto kupiti", objašnjava nam.
U njezinoj obitelji svi već znaju što joj pokloniti za rođendan ili Božić. Točnije, ne poklanja se stvar, nego se "donira za agave". Onda, kaže kroz smijeh, članovi obitelji dođu vidjeti što su “kupili”, a ona im objašnjava imena biljaka koja uglavnom odmah zaborave. Ali iza humora stoji vrlo ozbiljna životna filozofija.
“U životu moraš napraviti izbor. Ne što je bitno svemiru, društvenim mrežama ili drugima, nego što tebi ima značaj. Meni je najskuplje bilo kada sam kao mlada osoba živjela tuđa uvjerenja i tuđa mišljenja. Taj sport mi je bio najskuplji. Najskuplji sport je živjeti tuđi film. Sve drugo košta, ali nije skupo na isti način”, govori Sandra.
Ono što Sandrin vrt čini posebnim nije samo broj vrsta, nego činjenica da je nastao kao dugogodišnje istraživanje pulske klime. Sandra nije putovala po svijetu kako bi obilazila vrtove. Učila je virtualno, čitajući, gledajući, uspoređujući klimatske podatke i promatrajući što se u njezinu dvorištu događa kroz godine. Ako za neku biljku pročita da dobro raste, primjerice, u San Diegu, ne staje na toj informaciji. Gleda najniže temperature, trajanje hladnih razdoblja, vlagu, kišu i onda sve uspoređuje s Pulom. Tek tada odlučuje hoće li biljku pokušati nabaviti.
Tijekom godina shvatila je da Pula može puno više nego što se obično misli. "Kao Puležanka, odrasla uz djedov vrt, mislila sam da nešto znam, ali kroz eksperimente sam shvatila koliko Pula zapravo može pružiti", kaže Sandra.
Važan dio priče je i način na koji je vrt osmišljen. Sandra ga je razvijala prema principima xeriscape metode, odnosno pristupa uređenju prostora koji koristi biljke prilagođene suši i lokalnim klimatskim uvjetima. To znači manje zalijevanja, manje održavanja i više poštovanja prema prostoru u kojem vrt nastaje. U vremenu kada su ljeta sve toplija, a voda sve vrjedniji resurs, takav pristup nije samo praktičan, nego i ekološki prihvatljiv.
Jedna od najvećih prednosti agava i sukulenata, ističe Sandra, jest to što vrt ne nestaje zimi.
"Moj vrt u siječnju izgleda gotovo isto jer to nisu listopadne biljke. One zadržavaju svoju boju. Što je crveno, crveno je i usred zime, čak i jače. Što je žuto, ostaje žuto. Što je plavo, ostaje plavo", govori. Zato Sandri nije važno samo da biljka procvjeta, nego da prostoru daje vrijednost tijekom cijele godine.
Jedna od najvažnijih poruka koju Sandra želi poslati jest da vrt ne mora biti skup. Ne mora se urediti odjednom. Ne mora izgledati kao katalog. Može nastati polako.
"Da sada imam potpuno prazan vrt, opet bih ga uređivala metar po metar. Tako sam i radila. Središ jedan metar, kupiš lijepu biljku, staviš tkaninu, posložiš kamen i onda sjedneš na stolicu i gledaš samo taj dio. Sve drugo oko tebe može biti nered, ali ti gledaš taj mali uređeni dio i uživaš", kaže.
Za stotinjak eura, tvrdi, može se napraviti vrlo efektan komad vrta: jedna juka, jedna kordilina, jedna agava, malo kamena i promišljen raspored. Ključ nije u količini novca, nego u informaciji i strpljenju.
Iako njezin vrt sadrži biljke iz Meksika, Australije ili Azije, Sandra ne misli da treba odbaciti mediteranski identitet. Upravo suprotno. "Baza neka bude tradicija: maslina, lavanda, smilje, loza, oleandar, pinija ako voliš. A između toga može ići biljni materijal koji je dekorativniji i drukčiji", kaže.
Za nju je idealan vrt spoj lokalnog i globalnog: poštovanje prema onome što pripada ovom podneblju, ali i hrabrost da se isprobaju biljke iz ostatka svijeta koje s Pulom klimatski mogu dobro živjeti.
Sandrin odnos prema vrtu nije samo botanički. On je duboko osoban. "Moj dan počinje u vrtu. Ustanem u šest ujutro samo zato da bih ovdje sjedila sat i pol prije nego počne život. I navečer, kad završim sve obiteljske obaveze, lonce, posuđe i sve ostalo, kraj dana mi je ovdje", govori.
Vrt je za nju i joga, i meditacija, i fitness, i umjetnost. U mladosti se bavila slikarstvom, crtanjem i kiparstvom, a danas se ta potreba za stvaranjem preselila u vrt.
"Ovaj vrt puno više pokazuje tko sam ja nego moja fotografija", iskreno će Sandra.
U njemu su biljke, životinje, ali i skulpture, ručno rađeni detalji, reciklirani materijali, eksperimenti s bambusom, bromelijama i vodenim biljkama. Sve je nastajalo iz potrebe da prostor bude živ, funkcionalan i lijep.
Sandra ne skriva koliko je pogrešaka napravila dok je učila. Jedna od njih bio je rododendron koji je kupila jer joj je bio lijep. Nije provjerila traži li sjenu, kakvo tlo voli ni kada se sadi. Posadila ga je ljeti, na sunce, u pogrešne uvjete. Biljka je brzo počela propadati. Danas o tome govori bez zadrške jer smatra da se upravo iz takvih pogrešaka uči.
"Većina ljudi tako uči, na vlastitim greškama. Zato mislim da je obaveza svakoga tko je stekao znanje koje može pomoći drugima da to znanje podijeli. Ne naplati, nego podijeli", kaže.
Upravo zato rado dijeli pelcere i savjete. "Voljna sam drugima prenijeti svoje znanje i iskustvo, a primijetila sam da i mladi žele znati. Nije istina da ih nije briga. Žele ozeleniti nešto svoje, ali u skladu sa svojim mogućnostima, vremenom i novcem", priča nam Sandra.
"Ovo nije utrka"
Iako kolekcija već sada zvuči impresivno, Sandra jasno kaže da ne želi da vrt postane dokazivanje.
"Kolekcija je danas poprilično popunila vrt i realno je na rubu pretjeranog. Ako ću je povećavati, moram znati zašto. Je li to ego, želja da imam najviše, ili će te biljke stvarno podići vrijednost postojećeg vrta? Ne odlučujem to u jednom danu. Preispitujem se", kaže.
Ta rečenica možda najbolje opisuje njezin odnos prema svemu što radi. Strast, ali s mjerom. Ljubav, ali uz razum. Biljke, ali ne ispred obitelji. Vrt, ali ne kao natjecanje.
"Ovo nije utrka. Ovo je priča o potencijalu, ljepoti i raznovrsnosti biljaka, a ne o tome da se napravi nered samo zato da bi se imalo još više", zaključuje Sandra.
I možda je baš zato njezin vrt toliko poseban. Ne zato što u njemu raste 65 vrsta agava i mangava, iako je i to iznimno. Nego zato što iza svake biljke stoji odluka, iza svakog metra priča, a iza cijelog vrta jedna jednostavna poruka: Pula botanički može puno, samo joj ljudi trebaju dati priliku.
(Ivana Ivanušec)
