PET GODINA BEZ PJESNIKA KOJI JE ZNAO STATI I SLUŠATI TIŠINU
19.2.2026., danas je pet godina otkako nas je napustio Đorđe Balašević, čovjek koji je znao nasmijati dvoranu, a onda je u istom dahu natjerati da šuti i sluša.

Vijest koja je 19. veljače 2021. godine obišla regiju ostavila je tišinu kakvu samo rijetki mogu izazvati. Otišao je tiho, kako je i živio izvan reflektora svakodnevne buke. Bez pompe, bez velike državne scenografije, uz želju da posljednji oproštaj bude intiman, obiteljski. A opet, trgovi su svijetlili. Svijeće su gorjele, a ljudi su dolazili spontano, s gitarama, stihovima i knedlom u grlu.

Jer Balašević nije bio samo glazbenik. Bio je pripovjedač koji je znao prepoznati male ljude i njihove velike priče.

Pula kao stih

Za Pulu on nikada nije bio samo gost. Bio je naš. Grad ga je proglasio počasnim građaninom, a uspomena na njega živi i kroz klupu posvećenu pjesmi „Oprosti mi Katrin“ u kojoj spominje stanicu u Puli. Malo je autora koji su jedan grad utkali u stih tako nježno i tako duhovito, da se stanovnici u tim riječima prepoznaju desetljećima kasnije.

U Areni je ostavio večeri koje se i danas prepričavaju. To nisu bili tek koncerti, nego susreti. Po tri sata razgovora, dosjetki, šapata i refrena koje je publika pjevala glasnije od razglasa. U kamenu starom dvije tisuće godina odzvanjale su njegove balade i činilo se da im je tamo oduvijek bilo mjesto.

Stihovi koji ostaju

Znao je da život ima i sunce i oluju. I o oboje je pjevao bez zadrške. Na njegovu nadgrobnom spomeniku stoji poruka iz pjesme „Portret života mog“ - da bez tame ni svjetlo ne bi imalo istu vrijednost. Ta jednostavna misao, gotovo usputna, sažima njegov pogled na svijet: prihvatiti i radost i tugu, jer tek zajedno čine cjelinu.

Možda je baš zato njegova glazba preživjela sve granice - državne, generacijske, pa i vremenske. I danas je slušaju oni koji su uz nju odrastali, ali i njihova djeca. I svatko u tim stihovima pronađe neku svoju Katrin, neki svoj peron, neko svoje ljeto koje je trajalo kraće nego što je trebalo.

Pet godina poslije

Pet godina je prošlo, a čini se kao da će svakog časa izaći na pozornicu, podignuti obrvu i reći: „Dobro veče, Pulo… da vidimo jesmo li se uželjeli.“

Nismo ga zaboravili. Nismo ni mogli.

I zato danas, bez velikih riječi i bez patetike, samo jedno tiho hvala.

Za stihove.

Za humor kad nam je trebao.

Za podsjetnik da bez crnog ni bijelo ne sjaji isto.

(REX)