LETEĆI HOLANDEZ
Piše : Pavle PAVLOVIĆ

A, baš sam mislio da će ovo biti super dani. Lijepo sam odvezao gospođu na Schipol. Na rastanku  se izljubili, onako kako to čine supružnici u 43-ćoj godini dugog  braka.Ona je nestala u ogromnoj auli, a ja, pod budnim okom policajca na motoru, krenuo u svoj usamljenički život. Konačno svoja kućica svoja slobodica. Nema, bar privremeno, onog daj mi daljinski, ide moja serija, ili odkada nisi oprao suđe.

Baš me briga, hladnjak je pun pita. Moje je samo da uključim mikrovalnu i slažem tanjure do plafona, bez  straha da će mi netko iza leđa zvocati. A, čitao sam nedavno, ali se nisam usudio to dalje podijeliti, da su ta stalna ženska prigovaranja glavni uzroci kraćeg muškog životnog prosjeka. E, tko zna koliko je meni skraćen?!

Ma, pusti to, nego hajmo jedno pivce za živce. Poslije ćemo još koje. Baš me zanima kako ide vopi i pita zeljenica, ili hladno s pjenom i pita krompiruša?! To još nisam probao! Sva ova desetljeća, pod strogim okom dame, što treba da leti prema zavičaju, smio sam srkati jedino jogurt ili kiselo mlijeko uz učkur ili  zvrk specijalitete bosanske kuhinje...

Čudo jedno kako slobodarske misli kao bujica navale  kada si prepušten danima bez svakodnevne stege i obveza. Ma, mislim, lijepo je biti u braku, ali je još ljepše nekada biti razdvojen. Tek tada osjetiš koliko je zajednički život vrijedan ili štetan.

Kontam ja tako dok motam u posljednjoj velikoj krivini što sa amsterdamske zračne luke vodi ka brzoj cesti sa šest traka. Sad treba jače stisnuti gas i  nezaustavljivo uploviti u dane gutljaja bez kočnica.

Ali, ne daju žednom do česme!  Kao u najnapetijim krimi filmovima iskaču onaj policajac na motoru i još nekoliko automobila sa plavim rotirkama i prodornim sirenama. Blokirali široku cestu i s oružjem na gotovs kreću prema meni i drugim zbunjenim vozačima.

Panično se pozdravljam sa neuživanom slobodom i pitam se što smo to učinili?! Uniformirani strogo naređuju – svi iz kola! Očekujem da  uzviknu i ruke u vis! Srećom, nije bilo toga. Uslijedilo je pažljivo studiranje naših dokumenata, rentgenski pregled automobila, zagledanja ispod blatobrana. Nakon, činilo mi se, beskrajnog dramatičnog zaustavljanja, pri kojem sam više drhtao od straha nego za vrijeme ratnih kontrola, namršteno su izustili – možete ići. Još dugo sam, potom, u ogledalima primjećivao njihove ispitivačke poglede, što su se gubili u daljini.

E, baš sam zaslužio neku kapljicu smirenja, govorim sam sebi dok ponovo uključujem radio. Moj omiljeni program s cantry glazbom prekidaju izvanrednim vjestima. Javljaju da je prije dvadesetak minuta, tog prohladnog utorka, 22. ožujka, nešto eksplodiralo na, koju stotinu kilometara udaljenom, Bruxelleskom aerodromu. U jutru i danu koji je obećavao serija strahova se nastavlja. Sada znam zašto su nam postavljali policijske barikade! Osjećam da će najgore tek uslijediti. Što će biti sa Schipolom? Da li će i ovdje pući?! Da li  se  vratiti, utrčati u veliku halu za odlaske i uhvatiti za ručicu onu čijem si se letu radovao?!

Sve i da sam htio, vremena više nije bilo.Tek kada se trebala ukrcati u zrakoplov čula je što se desilo u Belgiji. U trenucima dok smo se mi na jednom aerodromu oproštajno  grlili i ljubili, na drugom su jadni, nedužni putnici, baš kao što je bila i ona, nestajali u prahu eksplozije neshvatljive mržnje.

Zaustavio sam se na prvom parkingu s kojeg se pružao poglede na brojne piste jedne od najvećih zračnih luka svijeta. Avioni su sigurno kao labudovi slijetali i nestajali u sivim visinama.

Ponovo su bile vijesti. Sada su već potvrdili da je riječ o terorističkom aktu. Ubrzo poslije javili su i za onu katestrofu u podzemnoj željeznici blizu glavnih ureda Europske komisije.

...I ne znam što mi bi, da li je to bio šok ili  bijeg od stvarnosti kao nekada u ratnim danima Sarajeva?  U smušenoj glavi tekla mi je ova davna priča.

Iako su mene zvali Paja i jaja  samo je on s njima  znao! Mogli smo se kuckati i na vrh i na tur, ali svako naše je krckalo pod udarima njegovog
"srećka". Mazio ga je, tepao mu, tajanstveno mu šaputao i onda s novom snagom kretao u tucanja. Bio je neprikosnoveni šampion raje svakog Uskrsa ili Vaskrsa. Kući se uvijek vraćao sa najmanje pedesetak raznobojnih jaja. Svako slomljeno ili pobijeđeno bilo je njegov plijen. U igri bez milosti nije bilo praštanja, uzimao je čak i mućke. Nikada ih nije jeo, nego samo redao na stolu pored prozora njegovog prizemnog stana. Zavjese bi tih dana bile razmaknute i prizori iza stakla dizali su nam živac. U ta kokuzna vremena jedno jaje je bilo bogatstvo, a kamoli onih pedesetak u njegovom izlogu. Uh kako smo ga mrzili.
Onda mu se jednog dana odnekuda iznenada pojavio mrki otac. Teška komunjara od glave do pete, govorili su stariji. Klonili su ga se svi redom. Pet, šest dana nakon očevog povratka padao je novi okršaj jajima. Znali smo, bitka će biti teška. Kako tananom jajetu podariti oklop koji neće popustiti pod udarima njegovog "srećka". Našli smo se na bojnom uskršnje-vaskrsnom polju. Opet nas je kao od šale pobjeđivao. Važno se potom zaputio doma džepova punih naših ofarbanih jaja. I, naravno, išla je ona već tradicionalna parada pred njegovim prozorom. Ovog puta činilo mi se da je naredao stotinjak osvojenih poluslomljenih trofeja. Dok smo mi pucali od muke gledajući kroz njegove razmaknute zavjese, započe predstava koja nam je razigrala srca. Vidjeli smo mu mrkog oca kako je uletio u njegovu sobu bijesno rušeći poredana jaja. Bacao ih je po podu i gazio do posljednje ljuske. Poslije ga je dugo vukao za uho. Siguran sam da mu je tada očitavao partijsku lekciju o uništavanju klasnog neprijatelja, što njegovom nedužnom sinu podmeće obojena jaja.

Zgrabio je i njegovog "srećka". Bacao ga o pod, zid, skakao po njemu. Uzalud, "srećko" je i dalje bio u komadu. Zafrljacio ga je potom kroz prozor, tik više naših glava. Zviznuo je od asfalt i ostao čitav. Kakvo li je to jaje? Sa strahom smo prilazili. Uzeo sam ga u ruke i tek tada shvatio zašto je "srećko" uvijek bio sretan. Od vrha do tura nije bio napravljen od mame koke, nego od tate drveta.

Onda je došla 1968. godina kada su u Komunističku partiju Jugoslavije primali đuture zbog Rusa što su nam prijetili nakon one intervencije u Čehoslovačkoj. Naravno prijavio se i on. Jedino njega nisu primili. Mi, tada savjesni omladinci, optužili smo ga da farba jaja, slavi Uskrs-Vaskrs i podvaljuje sa drvenim
"srećkom". Kada je tako mutio sa jajima, kako bi tek u složenim društveno-političkim situacijama.

Desetljeca su protekla, došla je demokracija i nova troumlja. Njegova pasija za tucanje sa ofarbanim jajima nije popuštala. Okupljao je klince oko sebe i valjda ponovo imao drvenog "srećka". Poslije nekih od tih ne baš davnih tucačkih fešti sretnem ga smrknutog baš kakav je bio i njegov otac.
- Ovi neki svećenici, popovi, što li, ne daju djeci da sa mnom tucaju jaja - kao da mi se žali.
- Zašto - pitam.
- Kažu im - nastavlja mi sin nekadašnjeg komuniste - nemojte s njim! On vam je musliman, Bošnjak!
Potpuno sam ga razumio. Ne znam što bih učinio kada bih od nekih hodža čuo kako zbog mene arhaicno uzvikuju:
- Ne dajite mu bajramskih baklava! On vam je nevjernik!

… E, baš sam poludio ili nisam? Nesvjesno miješam sadašnjost i prošlost. Ponovo dijele ljude na vjernike I nevjernike. Da li su zbog toga pukle one bombe u Brislu? I gdje će sutra pući? Osjećam da su sve bliže u toj rastućoj slijepoj mržnji. Blagdanska okupljanja postaju skupovi straha i napetih isčekivanja da neki fanatik ne povuče okidač