PETAK, 1. OŽUJKA, ZAVIČAJNA GALERIJA CRNOBORI, BANJOLE, 19 SATI
Otvorenje izložbe "Portretna fotografija medulinskog kraja između dva svjetska rata" održat će se u petak, 1. ožujka u Zavičajnoj galeriji Crnobori u Banjolama u 19 sati. Izložbu će otvoriti kustosica Kristina Tamara Franić, mag.oec&art.hist.
Organizator izložbe je udruga ArsaNova, dok je pokrovitelj Općina Medulin.
Izložba će se moći razgledati svakog dana osim vikendom od 1.3. do 15.3. od 18:30 do 20 sati.

Zavičajna galerija Crnobori ponovno otvara svoja vrata ljubiteljima umjetnosti, fotografije i tradicije, ali i onim znatiželjnicima koji bi voljeli saznati kako su izgledali njihovi preci koji su svoje postojanje ovjekovječili osobnom, portretnom fotografijom. Petnaestak izloženih fotografija su originali ili kopije iz zbirke velikog ljubitelja tradicije, Banjolca gospodina Vitomira Papa koji već godinama od svojih sumještana dobiva na uvid stare fotografije te ih uredno skenira i arhivira. Fotografija je puno, neispričanih sudbina mnogo. Na ovoj izložbi možete osjetiti minuli duh vremena i prepoznati pripadnike nekih od najstarijih banjolskih obitelji kao što su Skoko, Košare, Crnobori, Miškovići, Iveše, Jurline, Šebelje, Sansa i druge.

Vitomir Pap rođen je u Banjolama 31. lipnja 1951. godine. Njegov otac Tomaš, porijeklom Mađar, doselio je iz Zrenjanina. Vitomirova majka Kate, porijeklom iz Raklja, doselila je u Banjole 1939. godine.
Vitomir Pap graditelj je drvenih brodova i vlasnik brodograđevnog obrta Portić koji od 1975. godine uspješno posluje u lučici po kojoj je dobio ime. U tom malom brodogradilištu izgrađena su i reparirana brojna plovila.
Vitomir Pap veliki je ljubitelj povijesti i kulturne baštine, naročito svoga kraja. Iz te ljubavi rodila se strast prema prikupljanju starih obiteljskih fotografija sumještana tako da danas posjeduje zbirku od više od 900 primjeraka originalnih fotografija.

Kristina Tamara Franić, povjesničarka umjetnosti i etnologinja:
"Zavičajna galerija Crnobori ponovo je otvorila svoja vrata ljubiteljima umjetnosti, fotografije i tradicije, ali i onim znatiželjnicima koji bi voljeli saznati kako su izgledali njihovi preci koji su svoje postojanje ovjekovječili osobnom, portretnom fotografijom koju su snimili profesionalni fotografi ili malobrojni fotoamateri toga doba. Petnaestak izloženih fotografija tiskanih u velikom formatu i kompjuterskom projekcijom na zidu, suočava nas s portretima starih Banjolki i Banjolaca te stanovnika medulinskoga kraja, fotografiranih uglavnom između dva svjetska rata, koji su u skladu s vječnom, ljudskom željom da ostanu zapamćeni u povijesti ili pak kako bi nekoga razveselili, pozirali tada profesionalnim fotografima. Fotografije su originali ili kopije iz zbirke velikog ljubitelja tradicije, Banjolca gospodina Vitomira Papa koji već godinama od svojih sumještana dobiva na uvid stare fotografije te ih uredno skenira i arhivira. Nije bilo lako izdvojiti petnaestak fotografija iz te velike zbirke koja broji preko 900 kopija ili originala, a koja mi je dana ponovo na uvid (prisjetimo se prve izložbe Stare fotografije Banjola, otvorene 19. srpnja 2015. godine koja je izazvala veliku medijsku pozornost i bila vrlo posjećena), ali sam izbor suzila s obzirom na starost fotografija, njihovu temu, očuvanost i porijeklo portretiranih osoba.

Nažalost, na fotografijama često nije ostao zapis godine nastanka ili foto-studija u kojima su snimane (tada su najpoznatiji pulski fotografi bili B. Cirowich, Adolf Fischer i Rudolf Marinovich te Fotostudio „Rita“). S obzirom na morfološke (raspoloženje), tehničke (svjetlo) i ikonografske simbole fotografije te stil odjeće, obuće i frizura portretiranih osoba, može se procijeniti starost fotografija. Usmeno svjedočenje vlasnika fotografija također je pomoglo prilikom datiranja i prepoznavanja portretiranih osoba. Te fotografije imaju neprocijenjivu etnološku i umjetničku vrijednost jer su dokument jednog minulog doba koje je utkano u naš današnji identitet. Gledajući te fotografije postajemo svjesniji svoje povijesti, porijekla, a time i ponosniji na ono što imamo danas. Ujedno te nas fotografije poput vremenskog stroja vraćaju u prošlost, bude u nama emocije i svjesnost o prolaznosti života, ali i njegovim vrijednostima. Gledamo jedan zamrznuti trenutak vremena ovjekovječen mišlju, djelom i znanjem iskusnog fotografa koji zna kako osnovnim konstruktivnim elementima fotografije, a to su svjetlost, kompozicija i psihološka snaga motiva, osvojiti našu pažnju i emocije.

Fotografija kao medij iziskuje potrebu za komunikacijom, a svima nam je dobro znana i čovjekova potreba za promatranjem i gledanjem. Sama interakcija između fotografije i gledatelja stvara određenu psihološku komponentu koja je najkompleksniji dio fotografije. Uspješnom fotografijom naziva se ona koja uspijeva na poseban način komunicirati s gledateljem i izazvati potreban emocionalni efekt, a izložene fotografije upravo nose te karakteristike. Zanimljvo je primjetiti kako su sve portretirane osobe zauzimale sličnu pozu uz dekorativnu vazu, buket cvijeća ili draperiju postavljene ispred lažnih, pitoresknih kulisa koje su fotografiranim licima, slikanima uglavnom u poluprofilu, davale posebnu mekoću i ljepotu što svjedoči o vještini iskusnog fotografa.

Portretirani su iz ormara izvlačili svoju najbolju odjeću, laštili cipele, odlazili frizeru, vadili nakit iz škrinjica. Neki su oblačili građansku nošnju, a neki svakodnevnu, narodnu nošnju. Željeli su da ih pamtimo u njihovom najboljem izdanju, u posebno važnom trenutku njihova života (vjenčanja, krstitke, ljubavni parovi, odlazak na bojišnicu) ili su željeli nekoga impresionirati svojom pojavnošću. Na fotografijama su prikazane obitelji s djecom, vojnici, djevojke, tek vjenčani parovi, što im daje veliku dokumentacijsku, ali i emotivnu vrijednost.

Jedna od takvih fotografija je fotografija Banjolca, pripadnika talijanske mornarice gospodina Tone Iveše (rođenoga 1912. godine), ujaka gospodina Alde Skoka, koji se slikao prije odlaska na ratište i pogibije na potopljenom brodu u Biskaljskom moru. 

Također je zanimljiva fotografija gospođe Kate rođene Crnobori (otac Josip Crnobori), polusestre gospodina Brune Crnoborija, ljepotice koja nam svojom pojavom ilustrira izgled mlade dame toga doba. Uz velnastu frizuru skupljenu u punđu, buket cvijeća u naručju i jednostavnu, elegantnu oglicu na tamnoj haljini, ona djeluje otmjeno i pomalo sjetno, upravo onako kako su trebale izgledati portretirane dame toga doba. Sličan dojam ostavlja i portret gospođe Marije Iveša, rođene Mišković, iz Banjola od oca Živka, koji zorno ilustrira građansku odjeću toga doba.

Preslatke djevojčice s bijelim mašnama u kosi sestre su Maria i Silvana, rođene Banjolke (mama Manda), a slikane su kasnih 30-tih. Manja Silvana se nikada nije udala, a starija Maria udala se za Premanturca iz obitelji Premate. Ta fotografija prikazuje kako su se oblačile djevojčice toga doba, ali i govori o potrebi  roditelja da fotografiraju svoju djecu. Zanimljivo je primijetiti element improvizacije na toj fotografiji jer djevojčice nisu u uobičajenom stavu mirno, a pozadina nije neka romantična studijska kulisa već obična, zgužvana draperija, poput stare plahte.

Zanimljiva je i priča oko fotografije mornara, Banjolca Vinka Miškovića (po kazivanju gospodina Vitomira Papa) koji je u dva navrata izbjegao smrt. Kada je Italija kapitulirala, on se kao pripadnik talijanske mornarice pješice vratio u Banjole iz Bordeauxa u Francuskoj. Navodno je prilikom bijega morao preplivati Limski kanal u Istri, što mu je najteže palo. Čim se vratio kući, drugo jutro, došla je po njega njemačka vojska  i privela ga kao ratnog dezertera. Posjeli su ga u kamion koji je vozio zarobljenike u pazinski zatvor iz kojeg se navodno nitko nije vraćao. Na putu za Pazin Vinko je iskočio iz kamiona i uspio pobjeći u šumu. Sakrio se u krošnju stabla na kojem je prenoćio, zavarao potjeru i tek drugi dan nastavio bježati u Gorski Kotar.

Fotografija je puno, neispričanih sudbina mnogo. Na ovoj izložbi možete osjetiti minuli duh vremena i prepoznati pripadnike nekih od najstarijih banjolskih obitelji kao što su Skoko, Košare, Crnobori, Miškovići, Iveše, Jurline, Šebelje, Sansa i druge. Svi portretirani ljudi na tim su fotografijama na neki način lijepi, jer nema ružnih ljudi, već samo loših fotografa. Većina tih obitelji doselila je u Banjole iz Premanture tijekom 19. stoljeća kako bi stvorili ono što su Banjole danas – turističko mjesto s 1000 duša. Banjole su nekada bile ribarsko i poljoprivredno selo, težački kraj često osiromašivan ratovima ili bolešću, gdje se lovila riba, uzgajala stoka, vinova loza, masline i žito. Nije bilo ni asfalta, ni struje, a voda se vadila iz par izvora. Tek su početkom 20.stoljeća Banjole gospodarski procvjetale zahvaljujući tvornici za preradu ribe na čijem se mjestu danas nalazi hotel. Gospodin Vitomir Pap s nostalgijom se prisjeća tih minulih vremena i kazuje kako je imao sreće što je bio pripadnik generacije djece koja je odrastala u to vrijeme kad se u Banjolama živjelo običnim životom. On svjedoči kako nije bilo ulične rasvjete, asfalta, vodovoda po kućama… Bilo je puno magaraca, ovaca, krava i svinja. Govori  kako su Banjolci oduvijek bili vrijedni, napredni ljudi koji su si međusobno pomagali. U bivšoj državi (misli na Jugoslaviju) Banjole su bile isticane kao mjesto s najviše vlasnika televizora, kupaonica i automobila po glavi stanovnika. Banjolci su oduvijek bili otvoreni prema doseljenicima – došljake su lijepo primali, a djecu su odgajali u katoličkom duhu. Uz već spomenute najstarije obitelji koje su iz Premanture doselile u Banjole, također se navode Tonkovići porijeklom iz Žminja i Bolkovići porijeklom iz Raklja koji spadaju u najstariji val doseljenika. Nakon Drugog svjetskog rata u Banjole je doselio veliki broj stanovnika, između ostalog i moja obitelj Kučiš porijeklom iz Karlovca i Jastrebarskog blizu Zagreba.

Svi smo mi baštinici naše prošlosti, sjećanja, kulture. Zahvaljujući baštini nosimo svoj identitet, ponosni smo na njega i utiremo njime svoje mjesto u genome budućih generacija, a fotografija je idealni medij za dokumentiranje te jedinstvenosti. Ona je rezultat emotivne i kreativne energije prošlosti koja tu istu energiju ponovo vraća posjetiteljima ove izložbe.

Izložbu sam inicirala i provela uz Udrugu Ars@Nova iz Banjola, upravo zbog toga – energetske interakcije i introspekcije,  s pretpostavkom pozitivnog interpretiranja prošlosti koje može potaknuti nove kreativne procese sadašnjosti u ime bolje budućnosti."
(Rex)