INK PULA, SUBOTA, 16.11. (IZLOŽBA U 19 SATI, PREDSTAVA U 20 SATI)
Noć kazališta u INK vam donosi emotivnu priču Jean-Luc Lagarcea "Samo kraj svijeta" u režiji Matije Ferlina na maloj sceni INK uz prigodni popust od 50% na redovnu cijenu ulaznice i otvorenje izložbe Livija Badurine "Dnevnik glumca / prostor nastajanja i nestajanja" u galeriji Vincent iz Kastva.
Predstava "Sam kraj svijeta" predstavlja suradnju između Zagrebačkog kazališta mladih i Istarskog narodnog kazališta Gradskog kazališta Pula, pod redateljskom palicom Matije Ferlina. Ovaj projekt donosi interpretaciju djela francuskog dramatičara Jean-Luca Lagarca, čije duboke ljudske teme dolaze do izražaja kroz slojevite obiteljske odnose, introspekciju i suočavanje s vlastitom smrtnošću.
Radnja se fokusira na Louisa, muškarca u svojim četrdesetim godinama, koji se suočava s neizbježnom smrtnošću te odlučuje vratiti se u obiteljski dom nakon dugog izbivanja. Susret s majkom, mlađom sestrom, bratom i bratovom suprugom otkriva duboke emocionalne rane, neizrečene osjećaje i nesigurnosti koje leže u srcu obiteljske dinamike. Ovaj intenzivni susret pokreće lavinu emotivnih iskušenja, sukoba i pokušaja pomirenja, ističući složenost ljudske prirode i duboke veze koje oblikuju obiteljske odnose.
Glumački ansambl, sastavljen od 5 članova Zagrebačkog kazališta mladih, zajedno s Ferlinom, istražuje umjetničke mogućnosti izvedbene transpozicije, pri čemu Ferlinov jedinstveni pristup dramskom materijalu, s naglaskom na tjelesnost i fizički teatar, donosi na scenu jedinstven svijet likova koji se suočavaju s vlastitim demonima prošlosti i trenutnim egzistencijalnim krizama.
IZLOŽBA: Dnevnik jednog glumca (galerija Vincent od Kastva, subota, 16.11. u 19 sati)
Što je vidio dok je nastajao scenski događaj u kojemu će on biti gledan?
Godinama poslije, montažom snimki koje je načinio fotoaparatom i mobitelom, otklonio je mogućnost postojanja nečega što bi se moglo smatrati periferalijama. Vizualni tekst svakog njegovog kratkog filma posve je precizan, a ta preciznost izbora kadrova, njihovog slijeda i trajanja indicira da protagonist scenske izvedbe osobno stoji na pragu vidljivoga i na toj rubnoj poziciji ne čini ono što bi se od njega, kao glumca, očekivalo. On ne govori i ne prikazuje se, nego ozvučuje one vizure koje za kazališnu publiku nikada neće dospjeti u postojanje. Dnevnik, međutim, nije isto što i kronika, pa su u Dnevniku glumca te slike, koje nipošto nisu ekvivalenti prizorima, krucijalne. One su bljeskovi.
(rex)
