PUTOPIS 
Donosimo vam putopis našeg Puležana, Kristijana Karlušića koji je tri tjedna proveo putovajući fascinantnim Kavkazom. Njegov putpis pročitajte u nastavku.

Ono što je nekome teško zamisliti u glavi, mi smo pretvorili u stvarnost! I da, na početku je bilo sumnji: 'Šta ako mi 'vrisne' auto u tim vukojebinama (isprika za izraz)?!' Zdrav razum i želja za avanturom žestoko su se sukobljavali. Ne moram vam reći tko je pobijedio. Ekspediciju nazvanu "Daleki put" započinjem sam, vožnjom kroz kanjone BiH, preko Srbije sve do granice s Bugarskom. Tamo se nalazim s dvojicom kolega visokogoraca iz Makedonije - Ljupčetom i Stoleletom. Nastavlja se maratonska vožnja preko Bugarske, sve do središnje Turske. Dolazimo do Anatolije gdje započinje prava priča!

Četvrti član, i najodgovornija ličnost ove vratolomije, Zoran iz Srbije, dolazi do nas autobusom s netom završene ture na Araratu! Umorni, ali sretni, kroz prozor hotela gledamo naš prvi cilj - ugasli strato-vulkan Erciyes. No neka sačeka još jedan dan, jer ipak smo zaslužili umor "ugasiti" istraživanjem nadaleko popularne Kapadokije! Odlučili smo malo lutati Kapadokijom i obići najzanimljivije točke te romantične destinacije, naselje Goreme te podzemni grad Kaymakli, u kojem smo, osim što nas je najviše zanimao, našli osvježenje od velikih polupustinjskih vrućina na površini! Dosta igranja, prvi aklimatizacijski uspon je pred nama! Laganog koraka, po noći, krećemo na vulkan koji dominira središnjom Turskom. Najniža je to planina na našem putu, ali s najvišom visinskom razlikom. Nigdje nikoga cijeli dan nismo sreli! Planina samo za nas. Nakon grebena slijedi završni uspon, malo eksponiran, ali ništa pretjerano zahtjevno! Pada prvi selfie s visine 3917 m. 

Nakon Anatolije put nastavljamo dalje prema istoku, preko potresom razorenih krajeva, sve do najvećeg slanog jezera na svijetu, Vana! Jovo na novo, tamo je još jedan vulkan, još jedna provjera kondicije prije onog što nas čeka. Suphan je viši 100 metara od Erciyasa, ali tehnički lakši! Tu već ima i vječnog snijega i leda! Malo dosadan uspon, ali na kraju ipak četveronoške do vrha. Usprkos tuči koja je rezala naše obraze, mi s osmijehom krećemo u dolinu! Umor od planine brzo smo zaboravili i vozimo se još tri sata do Dogubayazita, grada na samoj granici s Iranom, dijelu koji pretežito naseljavaju Kurdi...Tamo nas čeka naš prijatelj Zeki, lokalni vodič koji je glavna ikona najviše planine Turske, svetog Ararata! Tu je prije dvije godine započela moja priča s istokom, ali i potrajala duže od očekivanog zbog korone koju sam pokupio negdje u pustinji. Ovaj put ću ostati samo jednu noć, jer grabimo dalje! 

Drugo poglavlje je Armenija, a za dolazak do nje ipak moramo preko Gruzije, zbog već svima poznate situacije među tim državama. Tri dana smo proveli u glavnom gradu Yerevanu! Grad nam je dao puno više od očekivanja. Uredan, čist i pomalo zapadnjački. Kuhinja slična našoj, tako da nakon tjedan dana bez svinjetine u Turskoj, sada dolazimo na svoje!!! A i alkohola ima po našoj mjeri, samo nemojte to nikome reći! 60 kilometara od Yerevana je najviša planina te države, Aragats! I dok Armenci "pate" za oduzetim Araratom, koji se jasno vidi i iz grada, ni spomenuta planina nije bez veze! Zapravo, Aragats je atraktivniji, zahtjeva tehničko znanje i nije klasična hodačina. Najviši od četiri "šiljka" je onaj sjeverni! I muku mučiš dok ne dođeš do njega, a za kraj - super atraktivni greben, i eto nas na vrhu (4090 m). 

U povratku odlazim i na južni vrh! Vrijeme je za finale! Gruzija je naša posljednja stanica! I nakon miroljubivih i ugodnih Armenaca, slijede bahati i nekulturni Gruzijci. Voziti se tom državom pravi je pakao, ali preživjeli smo. U glavnom gradu Tbilisiju zavirivali smo u svaku uličicu u centru! Grad ima dušu, a gruzijska kuhinja je nadaleko poznata u svijetu! Od Tbilisija nastavljamo vožnju vojnom rutom preko Kavkaza, sve do Stepasminde. I onda on, Kazbek, onako dominantan, okovan ledom, strši iznad zelenih i pitom.

Uspon smo započeli od crkvice Gergeti, preko ledenjaka sve do baznog logora Betlemi na 3700 m. Da ne bude sve savršeno, pobrinuli su se đonovi na gojzama koji su jednostavno otpali! Odspavali smo par sati i u 1 krenuli ledenjakom prema vrhu! Završnih 3 sata uspona išli smo kroz teritorij Rusije! Nakon pukotina, slijedi sve strmiji uspon i bacamo se u navez! Većinu timova smo prešli… Priznajem da sam pomalo bio „na škrgama“, ali ni na tren nisam sumnjao u uspjeh! Zadnjih 150 visinske bio je nagib od oko 50 stupnjeva, i to je ozbiljna stvar kada se priča o visini od 5 kilometara! Laganog koraka, dolazimo na vrh Kazbeka (5054). Ne čestitamo si jer tek smo na pola puta! Ali srce igra, sretan sam. Oko nas posvuda strše ledom okovani vrhovi, i tako u beskraj! Spust smo uspješno odradili, iako je ledenjak pod suncem jako popustio! Za nešto više od 24 sata završavamo turu na pettisućnjaku, zvuči ludo! Nakon relaksacije put smo nastavili preko grada Gori, gdje smo posjetili Staljinovu rodnu kuću. Završna avantura bila je kupanje u Crnom moru. Brojali smo korake po Batumiju, ili od milja istočnom Las Vegasu.

Gruzija je ostala poprilično zamrznuta u sovjetskom dobu, ali Batumi je čista suprotnost. Da bismo se vratili, trebali smo opet prejahati cijelu Tursku uz obale ovog sada nestabilnog mora. Preko Istanbula i Bospora vraćamo se na stari dobri Balkan! Prešli smo 9000 kilometara, a na autu mi je crklo kratko svjetlo! Rizik je postojao, ali pobijedila je želja za onim što ja nazivam slobodom! Tri tjedna godišnjeg provedena u planini! Vrijedilo je, i ne, neću se nikad smiriti, jer to je dosadno!

(REX)