Piše: mr.sc.Luana Poleis

Dunjino crno oko i dugi rukavi usred ljetnog i sparnog dana govorili su više od tisuću rječi. Sve je jasno. Niz velikih natpisa u novinama u prethodnom tjednu podsjetilo me na Dunju.  Dunje više nema među nama. Muž ju je pregazio automobilom na zebri, kao što joj je obećao u brojnim prijetnjama. Odlazila je po sina u vrtić. Nema više ni gospođe Katice, suprug ju je ubio hicem iz puške dok je njihovo troje djece spavalo u obližnoj sobi. Nema više ni mlade Ane, ubijena dok je bila trudna, pretučena valjkom za rastezanje tjestenine. Mogla bi tako nabrajati sve 204 žene koje su od 2001. do danas u Hrvatskoj ubijene unutar obitelji, 138 od ruku partnera.  U prvoj polovici ove godine ubijeno je sedam žena i evidentirano ukuno šest pokušaja ubojstva. Po statistici u Hrvatskoj svakih 15 minuta pretučena je jedna žena.

Nasilje nad ženama ukorijenjeno je u sve društvene slojeve. Iako živimo u 21.stoljeću, još uvijek je teško o tome pričat. Pirandello (talijanski dramski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1934.) je rekao da „Nema ništa komplilciranijeg nego iskrenost". I imao je pravo.

Nisu svi isti,muški nasilnici. Moramo početi razlikovati te duhove koje obavijaju sve društvene slojeve. Još uvijek postoje Očevi-vlasnici, koji snagom svojih mišića i arogancijom maltertiraju nježniji spol. Već stotinama godinama. Tu je manjina ljudi s psihičkim poremećajima, koji bi trebao biti dijagnosticiran i liječen. Postoje nesvodljivi, koji tuku, zarobljuju i ubiju. A nekad neznaju ni razlog svemu tome. To su samo vrhovi ogrmonog iceberg-a. Najlakše završe u novinama ili u policijskoj postaji. Ispod tog vrha nalazi se još mnošto muškaraca. Oni vrijeđaju, šamaraju, maltretiraju malim svakodnevim uznemiravanjem ili sporadičnim iživljavanjem na svojim suprugama, partericama, ljubavnicama. Ponekad čak i na vlastitim kćerkama. Pitaju se, možda, zašto se nemogu zaustaviti. Tragičan završetak uvijek vreba.

Dunjino crno oko još dugo će ostati u mojim sjećanjima, to je kao neizbirisiva tetovaža na mojim moždanim vijugama. Trpila je dugo. Tiho. Vjerovala je da, ako se bude dobro ponašala, će sve biti u redu. Mislila je da je krivnja ako je juha pretopla, u kući prehladno. Da je krivnja ako je kupila jogurt drukčijeg okusa. Koliko je griješila. Mogla je, mogla je pitati pomoć. Mnogi su joj govorili da ju on nije vrijedan, ali Dunja je vjerovala kako mu samo ona može pomoći. Bojala se, istina. Bojala se svaki put kad se on vratio s posla. Molila je Boga da ga netko nije naljutio. Kad je bio dobre volje, bilo im je super. Šetali su se gradom i jeli sladoled. Možda da u šetnji nije pozdravila prijatelja iz osnovne škole i onako se nasmijala, možda bi još uvijek bio dobre volje. Dobila je batine, tako joj treba -mislila je. Mislila je da je svemu ona kriva. Jadna Dunja, izolirana u svojoj patnji. Sjećam se kad ju je u jednom svom divljanju toliko pretukao da je imala slomljena rebra, nogu i potres mozga. Iz bolnice je otišla kod prijateljice. Onog kobnog popodneva odlazila je po sina u vrtić kad ju je pregazio na zebri. I nije bilo dovoljno jednom, nego toliko puta dok je postala ne prepoznatljiva na tom asfaltu. Ostala je ležati sama, mrtva pred mnogobrojnom publikom.

A mogla je voljeti i biti voljena, poštovana kao svaka žena zaslužuje. Dunja je živjela u zatvoru psihičkog i fizičkog zlostavljanja umjesto u gnijezdu ljubavi. Ponudite pomoć onima kojima je potrebna. Postoje mnoge udruge i osobe koje su spremne pomoći. Pitajte i dajte pomoć. Spasiti ćete i uljepšati nečiji život.