372 TIŠINE ISPOD ZEMLJE
Te zime 1940. godine nad Rašom se nadvila tišina kakvu to rudarsko mjesto nije pamtilo. U ranim jutarnjim satima, dok je većina još spavala, pod zemljom se dogodilo nešto što će zauvijek promijeniti lice istarskog ugljenokopa. Negdje oko pet sati snažna detonacija protresla je hodnike, a udarni val i otrovni plinovi u trenu su se proširili podzemnim komorama.
Smjena koja je bila u jami našla se zarobljena u mraku, dimu i panici. Jedni su stradali odmah, drugi su se danima borili s posljedicama trovanja i teških ozljeda. Broj mrtvih popeo se na 372 – brojka koja je tada Rašu zavila u crno i učinila tu tragediju najvećom rudarskom katastrofom u tadašnjoj Italiji.
Iako su raški rudnici slovili kao suvremeni i tehnički napredni, iza te slike moderniteta krila se neumoljiva utrka za većom proizvodnjom. Ugljen je bio strateški važan, tempo rada stalan, a sigurnosne mjere često su ostajale u sjeni planova i normi. Eksplozivna mješavina metana i ugljene prašine, prema pretpostavkama, planula je tijekom radova s miniranjem. Ubrzo su se hodnicima proširili dim i ugljični monoksid.
U Rim je istoga jutra stigla službena obavijest: govori se o eksploziji, o spašavanju na više horizonata, o desecima mrtvih i stotinama ozlijeđenih. Naglašavalo se kako nema većih požara, da su uvjeti pod zemljom pod kontrolom i da će se rad uskoro nastaviti, osim u najteže pogođenom dijelu jame. Slijedila su tehnička izvješća, ali nikada nije dan konačan, nedvosmislen odgovor što je točno uzrokovalo katastrofu.
U javnosti se više govorilo o hrabrosti spasilačkih ekipa nego o propustima. Tragedija je, unatoč razmjerima, relativno brzo potisnuta s naslovnica. Obiteljima poginulih uručena je financijska pomoć, predstavljena kao gesta vrha države, gotovo osobni čin milosti tadašnjeg režima.
U danima nakon nesreće, po istarskim mjestima i selima služene su mise i zadušnice za stradale. Zvona su zvonila od Lindara do Rovinjskog Sela. Upravo je Tjednik Istra tih dana objavio popis nekih od poginulih, podsjećajući da iza brojki stoje ljudi i obitelji. Među njima su bili Eduard Stihović i Aleksandar Fabris iz Lindara, Franjo Milanović iz Gračišća, Viktor Rettenari (Vretenar), Vjekoslav Belušić i Josip Oljan iz Pićna, Božo Janko i Petar Matošević iz Svetog Lovreča Pazenatičkog, Antun Antolović iz Tinjana, Dominik Božuško iz Pule, Dragutin Hrvatin iz Šmarja kod Kopra, Martin Pavletić i Martin Koren iz Kanfanara te Jakov Šimončić iz Rovinjskog Sela.
Ta objava, zabilježena u ožujku 1940., ostala je jedan od rijetkih pisanih tragova koji su imenom i prezimenom sačuvali uspomenu na ljude izgubljene u dubini zemlje.
Ipak, u Raši se brojka 372 nikada nije zaboravila. Iza nje su ostala imena, prezimena, prazne kuće i tišina koja odzvanja glasnije od svake službene objave.
(NMF)
