IGRE NA GRANICI DOBROG UKUSA
Malo tko voli ponedjeljke, još manje njegova jutra. Ovaj ju?erašnji, 7. sije?nja 2008, doveo me do nezapam?enog poniženja i o?aja. Kao i svaki ponedjeljak u zadnjih godinu i po otkad radim na sinkrotronu u Trstu, oko 9.30 bio sam na Kaštelu. Nema ve?e gužve, automobili se tek nešto duže zaustavljaju kod naše policijske kontrole da dobiju famozni šengenski papiri?. Rekoh, ajde da ja dam putovnicu da se ne zamaram s tom birokracijom i do?em što prije na posao. Velika greška! U ku?ici policajka i policajac. Mrkih sumnji?avih pogleda:
–    Dobro jutro. 
– Dobro jutro.
– ?ije je vozilo? (moj bijedan, od blata šporak Yaris, 7 godina star)
– Moje.
– Stanite sa strane

Odu oni s mojom putovnicom u kontejner. Stanem sa strane. ?udne li slu?ajnosti baš sam parkirao tako da kroz prozor vidim što rade u njihovom tajnom CSI uredu. Moja pasašovnica našla se pod skenerima, uljtraljubi?astim svjetlima, okre?u je, zumiraju je na monitoru, prevr?u, vidim svoju facu preko devetnaest in?nog monitora. Pro?e mi kroz glavu, ti pulski fotografi zbilja ne znaju svoj posao, tako ružan ipak nisam. Gledam na sat, prošlo je ve? 10 minuta, auti prolaze, ljudi me gledaju kao kriminalca. „...?e bit niku drogu da su mu našli“.  Dolazi policajka i pita me da joj dam još i osobnu. Opet isto mikroskopsko seciranje prvo moje osobne, pa putovnice, pa UV svjetlo, pa opet osobna, provjera holograma, pa opet putovnica, prevr?u stranice, pikseli na monitoru ve? su se upalili od zumiranja. Pro?e još 15 minuta. Sve skupa ?ekam 25 minuta.

Napokon dolazi policajac sa mojim ispravama i traži da mu pokažem što imam u autu. Iz gepeka ispadnu dva tetrapaka mlijeka, zaboravljena od ju?erašnje špeže. Krplje za snijeg pobu?uju sumnju i traži da ih vidi detaljnije. Dvije prazne petlitarske demižane prošle su lišo.
–       Vi radite preko?
– Da.
– Što ste po zanimanju?
– Doktor fizike.
– Aha.
Idemo dalje, roba, cipele, ga?e, ?arape. Prostor za rezervnu gumu treba otvoriti. Prednji dio auta, laptop, papiri, knjige. Ništa. Policajac se pokuša povu?i i vra?a mi isprave. Glava mi kuha, a ne, ne?e to pro?i tek tako. Krenem ja ljubazno krležijanski sa HNK naglaskom:
– Gospodine, možete biti tako ljubazni da mi kažete ima li nekakvih problema sa mojim ispravama? Vidim da ste ih detaljno izpregledali, pa ako su stare i ošte?ene možda bi bilo uputno da ih zamijenim jer prelazim ovu granicu najmanje dva puta tjedno?
– Ne, sve je u redu s dokumentima.

Od malih nogu u?e nas da gutamo knedle i ravnodušno prihva?amo stvari kakve jesu jer tako i tako ništa se ne može promijeniti. Ipak je on policajac i treba poštovati institucije, zar ne? E da ne bi miško! Tu ja puknem i iskalim se na nedužnom policajcu.
– Držite me tu pola sata da bi ste mi na kraju rekli da je sve u redu? Proputovao sam pola Europe i nigdje, ama baš nigdje nisam imao toliko problema kao na našim granicama. Novine pišu da Slovenci teroriziraju sa Schengenom, ali s njima nikad nisam imao problema, kratka provjera isprava i puste te.
Tu su mi ve? po?ele i?i o?ajni?ke suze, glas mi je podrhtavao i da malo dignem atmosferu rekoh:
– Još je samo falio analni pregled s rukavicom. Problem je u vama, i kažem Vam na ovim granicama ništa se nije promijenilo od Jugoslavije. Tretirate nas sve kao da smo kriminalci dok ne dokažemo suprotno.
– Ali vi prelazite granicu.
– Možda bi bilo najbolje da se više nikad ni ne vratim u ovu zemlju.
– Pa ni ne morate.
Sjeo sam u auto, i vidno bijesan spustio se do tvrde schengenske granice. Slovenac je pogledao putovnicu i nije ni udario pe?at.

Na kraju, stje?e se dojam da je sadašnja, a na žalost i budu?a vlast policijski sustav postavila u funkciji demonstracije sile na nedužnim gra?anima (nula promila) ili gubljenja vremena sa benignim slu?ajevima (slu?aj Ferenac). Molio bih sve ?itatelje da ne dopuste takvo tretiranje i da dignu svoj glas prema institucijama vlasti kad god se osjete povrije?enim. Možda sam naivan, ali vjerujem da su samo tako promjene nabolje mogu?e.

Tekst i foto - Dr.sc. Goran Zgrabli?