IZ DRUGOG KUTA Piše: mr.sc.Luana Poleis U današnjoj subotnjoj šetnjici gradom obratila sam pažnju na svakog pojedinca u ranoproljetnoj gužvi. Fascinira me znati da iza svakih očiju koje susrećem postoji jedan život, sa svojim problemima, brigama, tajnama i bitkama. Ona poslovica glasi: „Nikad ne sudi ljudima, jer ne znaš kakvu bitku vode". Dali ljudi danas uopće sude? Pitala sam se. Dali mi vi možda znate reći dali koga uopće briga? Ponekad imam osjećaj da sve bitke koje postoje ljudi vode sami sa sobom. Kao da se sva snaga koncentrira u jednosmjernu ulicu, i nema nikog tko bi nam pomogao skrenuti lijevo ili desno. Obuzme me neki osjećaj praznine i samoće dok gledam scene kopanja po kontejnerima i ravnodušnost prolaznika. Gledaju a ne vide, misle i paze samo na svoje potrebe - kao da nema više ljudskosti i empatije koja je nekad bila odlika svih nas. Sad se pitamo jesu li osmjesi iskreni, jeli pomoć samo kulturni dio nas. Kao kad nezaposleni traže posao, a u biti nadaju se da ga ne nađu jer im je sasvim OK i ovako. Promatrajući takvu situaciju izgleda kao da su se sve radosti ugasile. Kao da ljepote života ne postoje, iščeznule s lađama nade koje su mnogima, odavno, potonule. Ali najveći problem koji vreba u svima nama, zbog površnosti i štednje na vremenu (ili razmišljanja o sebi samima) jest nerazumijevanje. Ljudi ne shvaćaju druge. „Pokušaj se staviti u njegovu kožu" stariji su znali savjetovati. Današnji tempo i stil života je i to bacio u zaborav. Svi se brinu da budu jedni drugima lijepi, ljubazni, da se redovito čuju na novi telefon i čestitaju praznike. Ali tko ima hrabrosti zaviriti ispod maske? Tko je taj koji vidi kako ste i kad odgovorite „dobro", a da nije tako? Tko su ljudi koji nas okružuju? Zaslužujemo li biti okruženi ljudima koji tvrde da nas vole a kada moraju zadovoljiti svoje potrebe onda zaboravljaju na naše? Nadam se da postajete svjesni nijansi koje vode međuljudski odnos. Roditeljski, ljubavni ili prijateljski. Koliko dajemo a koliko tražimo? Moramo biti spremni na prilagodbu, jer nas drugi neće vječno čekati ili biti strpljivi da napravimo svoje, ispunimo svoje potrebe i želje. Jer život je samo jedan, i zato mora biti kompletan. Ponekad, učiniti život kompletnim znači odustati od određenih ciljeva i žrtvovati se. Žrtvovati. Tko to još čini? Tko odustaje od sebe za dati drugome? Samo prave ljubavi. Prava ljubav ne pita, kaže i zna : „Ona je posebna, drukčija od drugih i zaslužuje više". I stvarno se tako ponaša (jer riječi je lako izgovoriti, ali održati riječ je postala rijetka umjetnost!). Ponekad, koliko god se trudili i silno željeli shvatimo da se ne bojimo odbijanja. Shvatimo da ne možemo biti odbijeni jer nitko nas nikad nije ni prihvatio, ni sami sebe. Shvatimo da pitanje na početku članka može imati samo jedan odgovor. Najgora je, ali neizbježna, samoća. Ponekad osjećamo kao da je nosimo u sebi oduvijek. Kao privjesak na ključevima koji stalno zvonca, samo da nas prisjeti da je tu - prisutna. Želimo li saznati rješenje i prekinuti začarani krug, zbilja uživati u životu? Onda treba disati punim plućima i skinuti masku. Jer čovjek je društveno biće i želi li biti sretno, ne smije nositi maske. Uostalom, karneval je prošao, zar ne? (Foto:by bostankorkulugu)
