NA NJEGOV POZIV ROBERT KOCH JE SUZBIO VIŠEGODIŠNJU MALARIJU
Na današnji dan 20. ožujka 1919. u Beču je umro industrijalac i posjednik Paul Kupelwieser. Nakon studija na Sveučilištu u Leobenu (Štajerska) bavio se istraživanjem tehnologije visokih peći u proizvodnji čelika, a zatim upravljao željezarama u Ternitzu, Teplicama i Vitkovicama (1876–93) te u Ostravi izgradio najveći kompleks visokih peći u tadašnjoj Austriji (1880). Kako je ratnoj mornarici u Puli isporučivao čelične ploče za oklope brodova, upoznao je Brijunske otoke.
Paul Kupelwieser se na sreću otočja našao sa tršćanskim trgovcem Vildijem koji je samo par mjeseci prije njihovog susreta od obitelji Franghini (tadašnjih vlasnika otočja) kupio Brijune za 48.000 forinti. Obitelj Franghini se seli u Lisabon dok Vildi 15. kolovoza 1893. prodaje Brijunsko otočje za 75.000 forinti Paulu Kupelwieseru. To će biti sudbonosni dani za Brijune, jer od tada cijelo otočje postupno iznova oživljava te krajem XIX. i početkom XX. stoljeća nastaje mondeno turističko središte. Kada je Paul Kupelwieser prvi put kročio na brijunsko tlo, zatekao je zapušteno i malarično otočje s malobrojnim žiteljima i bujnom vegetacijom i tek nekoliko očuvanijih građevina.
Kupujući Brijune povukao se iz svijeta biznisa i čelične industrije te započinje na Brijunima posve novi projekt bez podrške države, civilnih i vojnih vlasti. Oslonio se isključivo na svoj imetak, predosjećaj i podršku prijatelja. Na njegove pothvate pošumljavanja šuma Kupelweiser je pozvao šumarskog stručnjaka iz Labina, Alojza Čufara na Brijune i on već u veljači 1894. s obitelji preseljava na otočje i preuzima dužnost upravitelja imanja. Pod njegovim vodstvom Brijuni su brzo mijenjali izgled. Ubrzo po dolasku podiže najprije rasadnik i kreće u temeljitu sanaciju zapuštenih površina. Raskrčeno zemljište pretvoreno je u vinograde, pašnjake, njive.
Kako je malarija bila glavna prepreka daljnjem razvoju Brijuna, jedva preživjeli vlasnik otočja i njegov upravitelj pozivaju mikrobiologa Roberta Kocha da boravi na Velikom Brijunu i pomaže otok osloboditi od malarije. Naredne dvije godine dr. Koch i njegovi najbolji suradnici radili su na suzbijanju malarije na Brijunima, utvrdili su uzročnika malarije i ubrzo oslobodili otočje te višestoljetne pošasti.
Inače, sav svoj imetak Kupelweiser uložio je u razvitak arhipelaga (pošumljivanje, vodovod, el. energija, ledane, izgradnja hotela, zoološki vrt, uzgajalište nojeva, proizvodnja vina »Brioni Inselweine«, ogledno poduzeće, veza s poštanskim brodom), koji je uz suradnju sinova Karla i Leopolda preuredio u odmaralište visokih društvenih slojeva i carske obitelji (nadvojvotkinja Maria Josepha, nadvojvoda Franz Ferdinand). Također je organizirao arheološka iskapanja, popravio crkvicu sv. Germana, a 1910. je uveo redovnu liniju Brijuni-Pula s prvim putničkim brodom na dizelski pogon u svijetu. Da bi što bolje reklamirao turističku ponudu Brijuna, do početka Prvoga svjetskog rata izdavao je tjednik na njemačkom jeziku „Brioni Insel Zeitung".
Imao je viziju stvaranja nove trgovačke i putničke luke koja bi u Istri stasala uz Pulu kao vojnu luku. Za tu svrhu odabrao je Medulinski zaljev, gdje je najprije kupio poluotok Vižulu, a kasnije i cijelo istočno krilo zaljeva, a sve je to imao namjeru povezati sa željeznicom Divača-Pula. Međutim, taj plan nije uspio, a posjed je prodao predsjedniku tršćanskoga brodogradilišta J. G. Hütterottu.
U znak zahvalnosti dr. Kochu (koji je 1905. dobio Nobelovu nagradu za medicinu), u stijeni starog kamenoloma Kupelwieser je postavio spomen-obilježje, kao i spomen-ploču Alojzu Čufaru nakon njegove prerane smrti 1907. Sam Paul Kuperweiser umro je 20. ožujka 1919, a silom povijesnih okolnosti, Paul Kupelwieser nije bio nakon smrti pokopan na Brijunima, kako je on to oporučno poželio u mauzoleju obitelji Kupelwieser kraj svoje supruge Marije umrle 1915. godine, već u Beču.
(DV / Fissa Brijuni, Wikipedia, Istrapedia)
