U NJEGOVU ČAST IMAMO U PULI I VOLTIĆEVU ULICU
Hrvatski jezikoslovac i leksikograf Josip Voltić rođen je na današnji dan, 27. siječnja 1750. godine u Tinjanu, a umro je 25. kolovoza 1825. godine    u bečkoj bolnici, u koju je došao iz tamnica, gdje ga je smjestila austrijska vlast. Inače se školovao u isusovačkoj gimnaziji u Gorici (1768–73), zatim na političko-kameralnoj školi u Zagrebu (1774–77), koja je za njegova studija postala Kraljevskom akademijom znanosti, jezgrom zagrebačkoga sveučilišta.

   Josip Voltić je Pravni fakultet u Beču upisao 1777. godine, a završivši ga četiri godine kasnije i to pod imenom Voltiggi Josephus, Istria, Italiae provinciae Antonaniensis Nobilis. U to vrijeme prevodio je i uređivao rukopise u izdavačkom i tiskarskom poduzeću, radivši i kao privatni učitelj. U  Beču je 1789. godine objavio na talijanskom jeziku svoje znamenito djelo "Bečka pisma" u kojima kritizira birokratizam u austrijskoj carevini i u kojima komentira društvenu zbilju i moral intelektualnih i vladajućih činovničkih slojeva Beča i Austrije, zato je i došao na loš glas kod austrijskih vlasti, koje su ga proganjale i zatvarale.

   Kao učitelj jezika izradio je hrvatsko-talijansko-njemački rječnik ''Ričoslovnik'' s gramatikom koji donosi najosnovnija značenja (17 000 riječi), te ga je objavio 1803. godine. Zanosio se idejom o zajedničkom književnom "ilirskom" jeziku koji bi se temeljio na jezičnom razvoju svih hrvatskih krajeva. Josip Voltić poznavao je sva tri govora, ali dajući prednost ikavici, a u našoj leksičkoj građi bilježi i neke druge dublete dobivene iz različitih tradicija pisanog jezika, odnosno različitih dijalekata čakavskih, štokavskih i kajkavskih. Njegov "Ričoslovnik" utjecao je na preporodni rad, posebno na preporodne ideje ilirskog pokreta utjelovljene u svojevrsnu nacionalnom idealizmu.

   U njegovu čast na Vidikovcu se nalazi i Ulica Josipa Voltića. Dorijan Vrkljan/wikipedia/istripedia