LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
Pitam se tko je ovdje lud,zbunjen, normalan? Članovi žirija čuvenog Lonely planeta ili ja. Ta uvažena  gospoda sastavili su top - listu deset najprivlačnijih svjetskih gradova. I šta mislite tko je na sedmom mjestu? Pula? Fula! Opatija? Greška teška! Split? Ma, dajte, molim vas... Na veličanstvenoj  sedmoj poziciji je moje rodno - Sarajevo! Kako to, zašo? Ma, nema šanse da skontam, a još teže da primim kao ozbiljnu odluku nekog žirija. Mora da se netko zezao u stilu top liste nadrealista. Kako može jedan grad jos ukrašen udarima topovskih granata po fasadama i pločnicima, biti privlačniji, recimo, od Pule?!    Kada sam ljetos pohodio prijestolnicu Istre, tjednima nisam mogao da se opravim od šoka ljepote. Tih predivnih 150 kilometara plaža, pa razne Verude, Verudele, začinjene čašicama biske i žižule, nikako se ne mogu zaboraviti. Evo i sada teško udišem zrak dok pokušavam otipkati svoje rujanske pulske memorije.
             I ne samo to - jošne mogu da pojmim da je Zagreb beli grad postao nova balkanska metropola turbo - folka. Furiozno je preoteo titulu Beogradu i u dva dana ugostio na desetine tisuća vatrenih poklonika našeg Halida Bešlića.  Kit je cool, što bi rekli, ali nije on kriv što se Lijepa naša poseljačila pa tako bez po muke ima Keruma za gradonačelnika, ili će, možda, uskoro dobiti Hercegovca bez bijelih čarapa, ali sa obaveznim mobitelom, kao predsjednika. Sorry, odoh ja u politiku, a to nikako ne želim. Htio sam da kažem, da me je najviše zaprepastilo s koliko su  snage i oduševljena u zagrebačkoj ”Areni” nalickani purgeri i njihovi gosti pjevali refren : Čuda da se dese i da Miljacka mostove odnese...
            Ma, ljudi moji znate li o kakvoj rijeci pjevate?!  Jedino čega se Sarajlije stide je upravo - Miljacka. Em ima ime za ubi bože i još je tako mala, neugledna, a ljeti ”mirišljava”, da je čovjek zamrzi za cijeli život. Rodio sam se na njenoj desnoj obali, na početku predivnog Vilsonovog šetalista. Kraj se zove Marijin dvor i sada je epicentar Sarajeva. Tu su zgada Skupštine BiH,   grozd poslovnih nebodera, hoteli, zrcalo posljednje arhitektonske mode.Ali, kada kreneš koji stotinu metara dalje umjesto rijeka kojima se ponose Zagreb, Beč, Budimpešta dočekuje te nešto vece od potoka i što je tek ponekada prozirno. Kažu bolje je imati grad bez rijeke nego ovakvu igru prirode. Još kada navedeš imena nekih od pritoka bude ti muka. Recimo - Sušica... Da nije bilo mrske Austrougarske, Miljacka bi i dalje tekla divlja, neurbanizirana. Tek bečki okupatori su početkom 20 stoljeća načinili kameno korito kojim se i danas ponosi Sarajevo. Tako je rijeka stida dobila   ”uljuđeni” izgled   i sa nizom mostova u perspektivi čini se kao Sena ili Temza, dok je prikazuju u pojedinim kadrovima one već kultne serije ”Lud, zbunjen, normalan”.
          Ipak, bilo da je kakva, Miljacka je ušla u povijest još davne 1914. godine kada su ono   Princip i raja kao prvi teroristi na Balkanu upucali Ferdinanda i njegovu Sofiju. Na austrougarskog prestolonasljednika pucalo se dva puta. Prvi put je bio promašaj i desio se na samoj obali rijeke. Atentatori su tada poskakali u vazda mutnu Miljacku. Ali nije to bio Dunav pa da preplivaš i puhneš, opasni švabski agenti hitro su zakoračili u rijeku duboku do koljena i pohvatali nesretnike. Poslije je kolona s Ferdinadom, bezglavo pokušala da pobjegne s obale Miljacke i napravila jos veću grešku. Naletili su pravo na cijev pištolja Gavrila Principa... Da je Miljacka mogla da se ponosi onda bi bila sretna do visova Trebevica, jer je tada bila najslikanija rijeka na planetu.
            Ponavljam, ma kakva bila - ona je u nasim dječjim godinama bila najveće more, deblje nego ovo vaše istarsko otvoreno što vodi negdje prema Italiji,a možda za koji mjesec i Sloveniji. Pedesetih godina Sarajevom su vladala kvartovska raja. Znalo se strogo tko ima koji ”teritorij”, tada još nismo naslućivali nekakve entitete i daytone, inace bi se ”uredili” drukčije. Recimo, moj gimnazijski drug Goran Bregović mogao je Miljacku da ”kuša” samo na predjelu  Baščaršije, na kojoj je tada rastao. Dalje od Latinske ćuprije nije smio. Nizvodno, oko mosta  ”Skenderija”, suvereno je vladao Davorin Popović - Pimpek i njegova raja iz FIS- a. Od Vrbanje mosta, na kojem je započeo ovaj najstrašniji posljednji rat u travnju 1992. godine, pa do mosta za Grbavicu, cijelom dužinom vječnog Vilsonovog šetalista,  bila je slobodna teritorija moje i kovačićke raje. Na našem dijelu bilo je najviše brzaca i bukova, ako se tako mogu nazvati slapovi što danas lice na  puštanje vode iz slavine. Sjećam se koliko sam puta tu ukrstio mreže sa Zdravkom Čolićem, Mrežama smo zvali manje ili veće komade  otrgnute sa susjedskih žicanih ograda, savijene u neku vrstu žicane kutije iz koje su nam uporno bježali manji komadi riba. Da, nećete vjerovati, bilo je i riba u toj rijeci naše mladosti. Najveći ribići sa Miljacke iz moje raje bili su Ranko Perišić, umjetnik, koji sada živi u Francuskoj i Esad Keko ŠariĆ, što je  na nekoj australijskoj adresi.Sjećam se kada je jednom Keko zavukao vješte ruke pod veliki kamen i pobjedonosno uzviknuo da je ulovio velikog  klijena, kako smo zvali naše ”pastrmke” iz Miljacke.  Kada je  izvadio šake iz vode u njima  se bijesno uvijala velika zmija-bjelouška.
               Miljacka koja je tekla dalje od grbavićkog mosta bila je teritorij Ivice Osima i njegovih drugara. Najpoznatiji sarajevski ”otpadnici”  Nele Karajlić i njegovi ”Nadrealisti” mogli su samo do Kosevskog potoka, nikako do rijeke. Emir Kusturica s ljubomorom je gledao naše vodene radosti s obližnjeg brda Gorica. Na  ”mom” dijelu bilo je i nekoliko dubljih mjesta i ja sa  prikrivenim sramom moram da priznam da  plivati nisam naučio u nekom otvorenom ili zatvorenom olimpijskom bazenu ili na plavom Jadranu, nego baš u blatnjavo mutnoj Miljacki. Još u ustima osjecam ukus vode od čijeg pomena  bi se mojoj majci  ruke tresle.  Kako i ne bi kada je Miljacka onda i a sada najveći sarajevski otpadni kanal. Sva nečistoća, sve fekalije teku ka rijeci Bosni,a onda  u Savu, pa  u Dunav i tako do Crnog mora.
           Naša Miljacka najljepša je u proljeće  kada se tope snijegovi s planina Romanija i Jahorina, tada nabuja i samo jednom u pedesetak godina  može da bude ono što ljubitelji narodnjaka s Halidom zavijaju: - Čuda da se dese i Miljacka mostove odnese...
           Jedino još Split uz Sarajevo ima umjetnike, ima opsjenare koji  stvaraju najljepšu liriku i glazbu. Nikada nisam posumnjao u ono - nima Splita do Splita, ili u Sarajevo ljubavi moja, Kad ja pođoh na Bembasu, Poletjela golubica sa Baščaršije. Glas i note čine čuda i ponekada više vjerujem pjesmi nego svojim očima. Miljacka stida postane mi božanstvena kao Una ili Krka.