ORDINACIJA dr FRICA
Oduvijek je bilo neinventivnih i bezidejnih ljudi koji balansiraju na rubu vlastite prosječnosti. Pitanje je samo  je li ta neinventivnost zapravo drugo ime za glupost? Jer kad takvi, umno pomalo limitirani, požele biti duhoviti, rezultat najčešće ne bude satira nego praznina. Pokušaj humora pretvori se u tupost...
Zadnje maškare u Banjolama trebale su spaliti pusta. I to je, naravno, dio tradicije,  pust je simbol svega lošega, promašenog, iritantnog u protekloj godini. Ljudi su razmišljali, vijećali, tražili inspiraciju. I nakon tog, očito iscrpljujućeg intelektualnog napora, smislili su da će pust biti Tomislav Tomašević, gradonačelnik Zagreba. Pomislio sam da se netko zabavlja, netko provocira, pa će na kraju ipak spaliti Putina, Trumpa, nekog domaćeg pjevača koji je podijelio naciju, kakvu firmu trovačicu, možda neku lokalnu aferu, Kaštijun koji smrdi, prometni kaos, divlju gradnju, bespravne vezove, kanalizaciju, hotel kod tvornice ribe. Nešto što ima veze s Banjolama. Nešto što ih se tiče.

Ali ne. Genijalci su odlučili spaliti Tomaševića. Vrlo ozbiljno. Bez ironijskog odmaka, bez konteksta, bez poveznice. Samo im je eto, palo na pamet.
Ljudi su se pokušali sabrati i shvatiti: što je to točno Tomašević skrivio Banjolama? Je li njegova komunalna politika na Tuškancu ugrozila ribare? Jesu li zagrebačke vrećice za smeće poremetile mir u uvali? Ili je možda problem u tome što u Zagrebu pokušava provoditi odluke koje se nekima svjetonazorski ne sviđaju?
Kad je postalo jasno da objašnjenja nema, stigao je odgovor koji je u svojoj jednostavnosti zapravo savršen: “Nije nam ništa drugo palo napamet.”
I tu je kraj svake rasprave. Jebo takvu pamet...
Za maškare treba biti duhovit, maštovit, razigran i barem minimalno informiran. Treba pogoditi metu. Treba znati neki kurac, što je kritika, a što je samo jeftino drkanje. Pust je ogledalo zajednice, on pokazuje što nas muči, čemu se smijemo, od čega se branimo humorom. 

Razumijem organizatore,  uvijek je lakše posegnuti za imenom koji ti ne može ništa  nego se suočiti s vlastitim dvorištem. Lakše je zapaliti ljevičara Tomaševića  nego spaliti vlastite frustracije. Ali pokušavam razumjeti masu koja stoji i gleda kako gori lik čovjeka koji je u Banjolama politički i životno potpuno marginalan.
Kako je to zvonilo u njihovim glavama? Jesu li se zapitali čemu ta ideja? Što je Tomašević Banjolama i što su Banjole njemu?
Jer pust nikada nije bio samo lutka od slame. On je mala društvena igra, ispit lucidnosti. A kad dijagnoza nema veze s pacijentom, onda nije riječ o hrabroj satiri, nego pizdariji. 
A to se, nažalost, ne može maskirati ni pepelom ni vatrom.
(Nenad Marjanović dr Fric)