MOJA TRI IZABRANIKA U VREMENU NAKON DRUGOGA SVJETSKOG RATA
Zrele životne godine prividno sporije protječu pa pogoduju osvrtanju na vlastitu prošlost i na zbivanja oko sebe. Taj subjektivni osjećaj svojevrsne društvene izoliranosti, socijalnog odmaka kojeg nose nezaustavljive generacijske mijene nameće potrebu za sjećanjima. Uostalom, ako se istina ostvaruje u mijeni onda ne možemo izbjeći njenu vjernu pratilju, pamćenje. Prošlost, dakako, nije tek razgolićeno pamćenje, nije bezlična ni stihijska; nju stvaraju ljudi, napose istaknuti pojedinci koji (ne)svjesno ostavljaju trag, svoj osobni doprinos prostoru i vremenu. Pišem vlastite memoare pa je iz sličnih pobuda nastala ideja bilježenja sjećanja o pojedinim mojim suvremenicima, istaknutim pulskim Slovencima nakon Drugoga svjetskog rata. Ostaviti iza njih, iza njihovog rada, makar ovakav pisani prilog potreba je za osvješćivanjem identiteta slovenske nazočnosti u novoj životnoj sredini. Slovensko kulturno društvo "Istra", udruga građana Pule slovenskog podrijetla, tu je zamisao prepoznala i rado prihvatila.

SAMO TROJICA OD MNOGIH KOJI SU ZADUŽILI PULU

Nemali broj Slovenaca doseljava na jug Istre u velikom migracijskom valu nakon Drugoga svjetskog rata. Ima ih u svim područjima života od gospodarstva do kulture i prosvjete, u javnim službama, među obrtnicima i ugostiteljima. Spomenimo samo dugogodišnjeg direktora Uljanika, zatim priznatog arheologa, potom poznatu profesoricu matematike, zapažene glazbenike (dvojica su bili dirigenti pulske limene glazbe), bilo je liječnika, inženjera,  brodograditelja, prvih radnika u pulskoj tvornici stakla. Ovi potonji došli su na posebni poziv, kako bi kao iskusni majstori pomogli pokrenuti proizvodnju u novoj tvornici laboratorijskoga stakla. I među časnicima bivše JNA bilo je uvijek, po nacionalnom ključu, stanovit broj Slovenaca, poznatih po tomu što su se rado uključivali u civilni život grada. Uzgred, valja posebno spomenuti dva Slovenca, Andriju Gabrščeka i Josipa Krmpotiča
koji su krajem 19. i početkom 20. stoljeća osnovali prvu hrvatsku tiskaru u Puli i bili prvim izdavačima časopisa i knjiga na hrvatskome jeziku. Početnu zamisao pisanja o Slovencima u Istri valjalo je podrediti trenutnim mogućnostima pa se na koncu svela na tri osobe koje su u kulturnoj povijesti Pule sudjelovale mjerom koja zaslužuje naše sjećanje. Razlozi zbog kojih sam odabrao samo tri Slovenca, ne osvrćući se na mnoge druge, jer bilo ih je u povijesti Pule oduvijek, su kao uvijek kod ovakvih i sličnih projekata, prije svega, vremenska ograničenost, nedostatak sredstava, razasutost ionako malobrojnih podataka koji iziskuju podrobnija istraživanja i tako redom. Odlučio sam se za osobe koje sam osobno poznavao, poglavito njihov rad, ne ulazeći suviše u njihov privatni život. Izbjegavao sam fikcijske opise njihovih života, što bi vjerojatno ponekad bilo zanimljivije ali zasigurno ne toliko vjerodostojno. Zanimao me napose njihov javni i poslovni život, njihov ljudski i društveni profil te djelovanje i sudjelovanje u kulturnom i urbanom životu Pule. Kako ne pripadam onim ljudima koji ističu posebnu potrebu za udruživanjem uopće, kao ni za isticanjem etničkih atributa i traženjem nekih posebnih manjinskih prava, napominjem da se ovo selektivno bilježenje o Slovencima u Puli temelji više na ljudskim nego na etničkim načelima koja su ipak, dakako, razlikovno postojana i naznačena kao privrženost kulturi očuvanja etničke pripadnosti. Dakle, uvršteni su: Lojze Štandeker, kazališni redatelj u Istarskom narodnom kazalištu, Alojz Orel, iznimno angažirani fotograf i umjetnik te Marijan Rotar, među najzaslužnijima za razvitak turizma i osnutak Filmskog festivala u Puli. Junaci iz ovih priča svojim su djelovanjem, stvaralački se uključivši u društveno tkivo i ondašnji kulturni razvoj, ostavili zamjetne tragove u ovome gradu. Bili su mahom veliki radoholičari, zanesenjaci, animatori i inovatori, uvjereni u opravdanost svega što su svjesno, slobodno i temeljito činili prema urođenoj samodisciplini motiviranoj više moralnim no utilitarnim porivima. I kad bi ih se moglo priupitati za motive njihova rada ili zašto su se angažirali iznad svoje egzistencijalne nužde, a pritom si nisu priskrbili udoban život, vjerujte, na takva i slična pitanja ne bi znali odgovoriti! Bili su jednostavno takova kova. Radili su i poistovjećivali se s problemima do samoiscrpljenja. Kad je Štandeker, primjerice, svom svojom predanošću stvarao kazališnu predstavu ili kad je odlazio pred gradske dužnosnike, pred političke aktere, boreći se za svakdanji kruh svojih djelatnika na način koji njima nije bio lako shvatljiv, zapravo na način koji je degradirao njihovu samosvijest, on je time preuzimao na sebe breme i umjetničke i egzistencijalne odgovornosti. Orel koji je djelujući, kako je samo on znao, najčešće bez neke formalne odgovornosti, ali živo,  posesivno, gorljivo i stvaralački, kao da je dobro plaćen, bio je često neshvaćen u svom entuzijazmu. Kad je nesebično sudjelovao u pripremi prve pulske fotomonografije, prvi je unaprijed shvatio svu složenost zadatka fotografskoga predočavanja povijesti Pule. Živio je s nastankom prvih hotela, pratio ih objektivom i sudjelovao u raznim turističkim projektima. Rotarov je pak rad bio vezan uz praksu, dakle pragmatičniji i stvaralački manje duhovan, ali uvijek inventivan. Objedinjavao je organizacijske i izvršne sposobnosti.

PRAZNINA U GOSPODARSKOM I KULTURNOM ŽIVOTU GRADA NAKON RATA

No, što je te ljude dovelo u Pulu? Koji splet okolnosti, slučajni, obiteljski ili ekonomski? Je li to bilo more, mediteranska klima, ljepota Istre, mekoća svjetonazora domaćih ljudi, raznolikost pučanstva, povijesno lice grada? Otvorene mogućnosti rada i samopotvrđivanja u gradu koji je nakon oslobođenja ostao gotovo prazan i prizivao ljude najrazličitijih struka, znanja i ideja? Sve spomenuto (i tko zna što još) privuklo je te Slovence kao i druge došljake. Postojala je povoljna politička klima i potreba za popunom praznine u gospodarskom i kulturnom životu grada, kakvom takvom normalizacijom življenja u njemu. Pula je bila grad obećanih mogućnosti, prilika osobna izbora koji je izazivao iluzije o vlastitoj važnosti, zgoda za osobni doprinos u općem raspoloženju poistovjećivanja s gradskim nedaćama koje valja riješiti. Pored toga, zbog zemljopisne blizine i nekih povijesnih podudarnosti život je Istrana Slovencima blizak i prepoznatljiv; slične povijesne konotacije pa i sociokulturne bliskosti podloga su spontanom razumijevanju. Bliska im je njihova odgovornost u svakodnevnom životu, skromnost, vjernost u izvršavanju obveza, briga za budućnost, snošljivost, tolerancija i pomirba.  Slovenci su u Puli upoznali i predstavnike drugih naroda koji su se našli na samome dnu Istre poslije velike migracije 1947. godine. Te su migracijske okolnosti sudbinski utjecala na kulturološku i urbanu sliku Pule, na međuetnička iskustava u novom političkom uređenju koja je stigla pripajanjem Istre novoj, socijalističkoj domovini, proleterskoj ideologiji koja je preplavila javni život i utjecala na kulturu međuljudskih odnosa. Nova je matična zemlja Jugoslavija, unutar koje se razvijala i Pula nakon 1947. godine, prošla svoj razvojni put od etatističkog do relativno slobodnoga samoupravnog socijalizma. Pula je i u tom sustavu izabrana, po povijesnoj inerciji i strateškoj podobnosti, za grad s jakom vojnom aglomeracijom. Grad se obnavljao i razvijao u trajnom prisustvu znatne vojne populacije koja je još više etnički prošarala sastav stanovništva. Časnici i ostali vojni kadar bio je privilegiran u mnogočemu, što je bila opća karakteristika života u prvi godinama poraća. Svi su reprezentativni i bivši vojni objekti bili zaposjednuti Jugoslavenskom narodnom armijom. Stambena se Pula nešto kasnije počela razvijati prema Verudi, pulskom predgrađu gdje se u skladu s vremenom gotovo zanemarilo postojeće urbano naslijeđe, gradsku tradiciju i kulturnu prošlost. Za potrebe turizma poslije šezdesetih godina gradile su se prve građevine uz more, također u smjeru Verude. Upravo bi ovo razdoblje razvitka grada mogli povezati s našim biografskim pričama. Prema Orelovom iskustvu i njegovim susretima s prvim poslijeratnim predsjednikom Općine Pula (ista osoba postala je kasnije dugogodišnji predsjednik Pulskoga turističkog društva), što je svakako njegovo osobno mišljenje, bilo je uzaludno spominjati bilo kakve ideje o turizmu. Dakle, u vrijeme kad su Orel i Rotar već bili veliki pobornici turizma u ovim krajevima, politička mu se elita, ponajviše poradi ideologije, još uvijek  protivila. Prepoznatljiva zajednička crta tih Slovenaca bile su suvremene zamisli, spremnost uklapanja i prilagodbe novoj sredini, bez predrasuda i posebnih zahtjeva. Željeli su uvažavanje sredine i njihove su životne navike bile oblikovane sukladno tom načelu. U njihovu je životu sve bilo podređeno radu, ali radu koji nije uvjetovan prisilom, već je izvan i iznad toga. Rad je u njihov život, stoga što je bio imanentno stvaralački, unosio duhovnu ravnotežu i zdravlje, više zadovoljstva nego muka, više vedrine nego malodušja. "Svi su ljudi umjetnici ako istinski vole svoj posao", rekao je nekom zgodom veliki Roden. Ako je ljubav prema radu metaforički naboj koji otvara vrata uspjehu tada su se i moji izabranici mogli poistovjetiti s kreacijom, kvalitetom samostalnog djelovanja gdje se isključuje oponašanje i teži izvornim postignućima. U radu ovih ljudi bila je uvijek prisutna beskrajna vjera u krajnji rezultat, kreativni proizvod koji jamči napredak i daje sukus kvaliteti života uopće. Konačno, ovoj trojici pripada prednost u mom izboru i poradi objektivnog statusa njihove učinkovitosti koji je bio od neposredne društvene važnosti pa je zato i medijski više popraćen od rada drugih vrijednih i uspješnih sunarodnjaka. U prošlost su Pule ravnopravno utkana i djela istaknutih pojedinaca (a među njima bilo je i onih koji su dolazili i odlazili). Bili su onoliko uspješniji koliko su se iskreno poistovjetili s potrebama nove sredine, a ta duhovna prilagodljivost i osjetljivost za opće ljudske vrijednosti dala je legitimitet njihovim djelima. Iako ovi životopisi opisuju tek odabrane značajne osobe sa slovenskim podrijetlom, opravdanje za takav partikularizam nalazimo u potrebi za etničkim i moralnim samoosvješćivanjem određene zajednice koja se nedavno udružila u Udrugu zbog svojih specifičnih, napose kulturnih potreba i time afirmirala svoj entitet u istarskom prostoru.