PROLAZ KROZ UČKU
Piše: Andrea Latinović
Već dva tjedna odlučujem doći barem za vikend u Pulu i odmoriti živce od sresnog zagrebačkog života. Rintam od jutra do mraka (ne žalim se, u današnja vremena imati posao je sreća- samo konstatiram), jurim od nemila do nedraga, po cijele sam dane u obavljanju kojekakvih poslova, ustajem u zoru, liježem pred zoru, podočnjake više ne može pokriti ni najbolji korektor na svijetu, (srećom, bora još nemam), premorena sam i kad se navečer prebijena dovučem do doma, slijedi još runda pripremanja za sutrašnji posao i obavljanja predivnih kućanskih obaveza. Potom se na jedvite jade ubacim u kadu, isperem i dušu (voda liječi) i potom poluonesviještena srušim u krevet. Nemam više ni snage, a bogami ni živaca za gledanje političkih emisija, a i vijesti jedva odgledam, jer znam da me kao i sve u ovoj državi čeka gomiletina crnjaka, krađa, afera, lopovluka, nesreća, potresa i jezivih mučenja ljudi i životinja. Osjećam se kao da me pogodio šleper pa se malo utješim gledajući povijesne dokumentarce na kablovskoj, jer me sve na hrvatskim programima nervira. Na trenutke mi se čini da sam preosjetljiva, ali razgovarajući sa ljudima na poslu, u životu, vidim da su svi već poluludi od ovakvog življenja. Neki sam dan kukala sestri kako „ne mogu više“ i „dosta mi je svega“ pa bih „zbrisala negdje u neku zabit gdje nema novina i televizije, a ni ljudi“, na što mi je ona, na moje pitanje „dobro, Ivona, kakav mi to život vodimo“, jednostavno odbrusila- „nikakav“. Od tada to zovem Ivonin poučak.
E, baš tako, nikakav. Nekog tipa na čijoj faci vidite da je sumnjiv privedu i nađu mu u stanu dva i pol milijuna kuna, a on se jadan uzruja (moguće nije bitno što je vodio financije u vladajućoj stranci), jedan ministar koji nas je zadužio do prapraunuka izderava se na novinare, drugi bježi na sporedni izlaz, u krasnom gradu koji se diči svojim gosparstvom poremećeni likovi nabijaju mačke na kolac (da ih ja pronađem vratila bih im istom mjerom), ovdje je skoro pa suton civilizacije. Premijerka svečano ode u Ameriku odakle poručuje da će malo ispretumbati svoju ekipu koja se uspaniči pa zatim otvori čuvenu newyoršku burzu, pohvalivši se kako je poznato da onaj koji ju otvori prvoga radnog dana obilježava cijeli tjedan, a burza odmah tresne u minus. Dobro, svi likovi i slučajnosti su mogući, ali kod nas sve nešto zlo i naopako.
Meni je, a vjerujem i svima vama, pun kufer svega. Još i ovo dodatno šugavo vrijeme ruši ono malo optimizma, a tako sam se nadala skoknuti za vikend u Pulu i još se barem jednom okupati, ali su me kiša i nevrijeme dotukli u naumu. Na koncu sam se raspala skroz i razboljela (srećom, kratko) pa prespavala 24 sata u komadu. Probudivši se, vidjeh da je sve isto loše kao i prije, ali barem su se podočnjaci nakratko povukli. Utješilo me kada sam pročitala da i turbo bogata kraljica Madonna muku muči s podočnjacima; ima više love od mene za kvalitetnije korektore pa je opet ne zaobilaze. A pročitah i da su znanstvenici otkrili do sada nepoznati uzrok nastajanja migrene, od koje boluje polovica čovječanstva, još od babilonskih kraljeva pa tako i ja i to me obradovalo. Ako ništa, sad barem znam ono što sam i prije znala, da je vjerojatno genetska predispozicija, ali, eto, potvrdiše to i veliki umovi. Pa ću tako i dalje živjeti kao i do sada, uz svakodnevnu molitvu samo daj Bože da ne bude gore.
P. S. Dobrodošle su preporuke za učinkovite korektore.
