PRED VRATIMA EU...
Piše: Denis Kožljan
Eto, ne može proći ni dan, a da nas ne iznenadi neki trač (ili možda i nije to trač, već surova istina), kako na političkoj sceni, tako i u svakdašnjem životu nas običnih smrtnika. Pa si onda čovjek ne zna, što da misli, kako da se postavi, koji program na TV-u da uključi, koje novine da u jutro kupi kad odlazi  (ili možda nema šanse da odlazi na posao).
 Ništa čudno jer posla nigdje ni za lijek, opća depresija vlada kako među onim mladima koji bi tek trebali zakoračiti u život, tako i u ljudima , zrelih godina, koji su se zatvaranjem poduzeća, sa pedeset šezdeset godina našli doslovce na cesti. A ovi naši s vrha uporno kuju neke planove, donose nove zakone i amandmane, gaze uvijek po istome kao seljak kad sprema zimnicu od kiselog kupusa. Svatko trubi nešto po svome, ne pita se pri tom mišljenje ostalih. Poznato je kako čovjek ne opstaje sam u zajednici...samo ni onoj u kojoj svatko konce vuče na svoju stranu...Tada se dešava raspašoj, pravi debakl, raspad sistema ili LAGANO PROPADANJE, kako je naslov svoje crne priče, svojedobno dao jedan moj kolega storičar.
 
No, čini mi se da nas ovakvo propadanje, uopće ne dovodi spremne pred vrata nove Europske zajednice. Dapače, u običnog čovjeka uvlači se neki strah, nemir, bojazan kako će sutra, hoće li se uopće moći zdrav ustati iz kreveta ili će ga skončati stres. Pitate se zbog čega stres? Pa od prijetnji naših financijera, gospode ministara kojima izgleda mašta radi sto na sat. Jer kako drugačije tumačiti realnost s kojom ćemo se po njihovu, vrlo brzo morati susresti, pa uopće ne odlaziti u berbu šparuga, bez plaćanja članarine ili ne znam više ni kako bih to nazvala. Kako objasniti onim bakicama na Dolcu ili na mojoj gradskoj tržnici, koje za preživljavanje , u rano hladno jutro, sa štapom dođu prodavati salatu ili peršin, da će u skoroj budućnosti trebati surfati i kucati po tataturi računala jer tako zahtjeva nova fiskalna politika u režiji ministra Slavka. A onda nam se sprema tu još stotinu čudesa, zamki, ukidanja minusa, zatvaranja firmi, ovrhe i plijenidba imovine...kao recimo ovih dana našoj proslavljenoj tenisačici Ivi Majoli. Ivo, moja draga, pa kaj si čekala, kaj si se oglušavala na opomene, pa zar si mislila kak će se tebi progledati kroz prste? Neće, mila moja, neće! Jer gospon Linić je smrtno ozbiljan u svom naumu. još samo da se i naš predsjedavajući Zoran, malo sredi i odluči biti jasan u svojim zamislima i akcijama, a ne da s jedne strane podržava Slavkeca, a s druge se muva oko tete Vesne, Pusić, naravno...zadržati mir u koaliciji.
 
Majko moja, tega ča je poli nas, ja paran ni anke u Biafri (Afriki, pensan reći). A kako drugačije misliti i promišljati o životu, kad je sve nekako naopako i zlo. Biti ću sad malo cinična i reći, evo kako mi je žao naše tete Jace...Gospođe Kosor, zna se...Nije joj lako, nije...Jer onaj isti čovjek kojemu je uručila pristupnicu u HDZ, pred svekolikom javnosti, sada ju je jednostavno šutnuo kao mokru krpu , uz prijetnje odrubljenja glave tamo nekog drugog kolege iz stranke, a što je gospođu dovelo do suza. Pa, kako i nebi. Ali mora teta Kosor biti svjesna, da kad je ona drmala, palila i žarila, kad su se svi njoj morali pokoravati, onda je kod istih bio isti osjećaj, koji sada teče njenim venama. Zna to dobro ona druga gospođa Jadranka, njena imenakinja kojoj je stala na žulj. Ali tada je gospa Kosor, visoko dignute glave, prpošno , sa svojom povećom torbom, putovala od Vatikana do Ljubljane i svog simpića Pahora...Eto, sad je Pahor državnik, a ona...? Ona je samo jedna mala karičica zbog koje se naslućuje lagano propadanje cijelog sistema u lijepoj našoj. Jednostavno se više ne može opstati u ni jednoj stavki životnoj, ne može se ništa planirati, u ništa pozitivno vjerovati. U koju god poru svakodnevice uđemo, doživimo silno razočarenje, bijes i bezbroj pitanja kamo idemo, dokle ovakva nesigurnost egzistencije...a bez čega nema ni formiranje obitelji, ni rađanja djece...Jer, u to nas možda s jednom dozom pozitive mogu uvjeriti samo junaci ljubavne trakavice, Milanče i Sevka, koji su eto ponovno skupa, u svom ljubavnom gnijezdu, barem tako piše žuta štampa...A za ostalo, živi bili, pa vidjeli!