KOVA JE NAŠA!

Vraćajući se iz Trsta, početkom ožujka 1921. godine,  istaknutog sindikalnog i socijalističkog vođu, Ivana Pipana, u Pazinu su napali  i maltretirali fašisti. Po dolasku predstavnika vlasti fašista više nije bilo, a Pipanu su savjetovali da više ne dolazi u Pazin. Stigavši u Vinež, o događajima u Pazinu informirao je rukovodstvo sindikata, a vijest o tome proširila se Labinštinom. Ozlojeđeni tim, a i ostalim nasilnim ispadima fašista sindikat je donio odluku o stupanju u protestni štrajk, koji je počeo 2. ožujka  1921. g. u 13 sati. Štrajk je prešao prvobitno zamišljene okvire. Razvio se u pobunu i pokret političkog, ekonomskog i revolucionarnog karaktera, trajao je 37 dana, ugušen je vojnom intervencijom, a u njemu je učestvovalo više od 2000 ljudi, pripadnika barem sedam različitih nacionalnosti.

PROTIV FAŠISTIČKOG TERORA

Vjerodostojnih dokumenata iz Socijalističke stranke ili iz Sindikalne federacije nema, pa se sva saznanja o događaju baziraju na službenim talijanskim izvorima i na kazivanju svjedoka. Po tome se da zaključiti da je odluku o štrajku donijela Sindikalna federacija 2. ožujka prije podne. Prijedlog je podnio sekretar Federacije Ivan Pipan. Za sljedeći dan 3. ožujka, sazvana je skupština u 9 sati u Vinežu na koju je došlo i mnogo mještana iz okolnih sela. Na skupu je potvrđeno stupanje u štrajk u znak protesta protiv sve većeg fašističkog terora. Po svršetku skupa došlo je do incidenta između štrajkaša i fašista, u kojem je bilo i povrijeđenih.

Nacionalni zadružni konzorcij za proizvodnju ugljena i njihovih ekstrakata iz Firence pozvao je rudare proglasom da od dosadašnjih vlasnika ugljenokopa u Italiji preuzmu u svoje ruke rudnike ugljena i njihovih ekstrakata. Proglas je glasio ovako: " RUDARI! Vi sigurno znate da je u ovo posljednje vrijeme konstituiran  sa sjedištem u Firenci Nacionalni zadružni konzorcij za industriju ugljena i njihovih derivata. Konzorcij je zadružna asocijacija radnika. Njegovo se članstvo sastoji isključivo od radnika: on pripada Generalnoj konferenciji rada i Nacionalnom savezu kooperativa. Cilj  Konzorcija je u tome da se u formi zadruga iskorištavaju rudnici, isključujući odatle državnu birokraciju i kapitalističku špekulaciju. Naš je program da bez plaćanja odštete zaposjednemo ugljenokope, proširujući to dalje i na ostale grane ekstraktne industrije. Socijalizacija podpovršine je krajnji cilj, za kojim teži djelovanje Konzorcija. Iz svih rudnika moraju se ukloniti vlasnici, privatni kapitalisti i izrabljivači radničkog truda!

U svakom rudniku neka se konstituira po jedna radnička zadruga, organ Konzorcija, koja treba da preuzme upravu rada pod svojim rukovodstvom. Sve koristi i dohodak industrije moraju pripadati radničkoj masi!

Konzorcij namjerava na području rudarstva započeti novi život, novi početak rada i neposredna oživotvorenja velikih socijalnih ideala, koje razvija  radnički svijet….". Ovaj poziv odaslan je prije 2. ožujka. i sa sigurnošću možemo pretpostavit da je Ivan Pipan bio u Trstu radi zauzimanja stavova o tome. Osim napada fašista na Pipana i poziva konzorcija iz Firence, na odluku o podizanju štrajka utjecalo je i opće stanje u rudnicima, niske plaće, slabi uvjeti života, visoke norme.

Listopada 1920. g. rudari su s upravom sklopili nepovoljni kolektivni ugovor. Po njemu, za jedan dan neopravdanog izostanka s posla mjesečno imao je za posljedicu gubitak cijele zarade, a u odnosu na  prethodni austrijski sistem koji je priznavao 24 slobodna dana godišnje, novi talijanski režim priznavao je samo 12 slobodnih dana.

"KOVA JE NAŠA!"

Sam tijek štrajka govori o visokom stupnju organiziranosti. Štrajku se pridružio i dio uprave. Postavljen je i novi direktor, rudari su preuzeli rudnike, postrojenja, separaciju na Štalijama, skladište eksploziva i luku Brščica. Formiran je Centralni komitet koji rukovodi svim aktivnostima. Organizirano je prikupljanje hrane u okolnim selima. Osnovane su crvene straže koje su branile pristup rudniku, minirana su skladišta, rudarska okna, separacija, u svrhu obrane od napada. Naoružanje kojim su rudari raspolagali sastojalo se od desetak pušaka, nešto bombi, revolvera i eksploziva.

Zadatak Komiteta bio je i održavanja reda i mira, rješavanje eventualnih sporova, a uhapšena je i grupa rudara sa Sicilije koja je surađivala s vlastima. Preuzimanje rudnika pod parolom KOVA JE NAŠA!, isticanje crvene zastave i obnova proizvodnje bili su ona razdjelnica koja dijeli klasični štrajk od pobune, odnosno pokreta koji se dogodio u ovom slučaju. Štrajk podrazumijeva prestanak radnih aktivnosti. Ovdje je bio slučaj da su radnici 21. ožujka nastavili s vađenjem ugljena, ali za svoj račun. Tako je 7. travnja isplovio  brod pun ugljena iz luke Štalije, koji, međutim, nije bio isplaćen zbog gušenja pokreta.

GUŠENJE POKRETA

Iako je među fašistima prevladavala želja da se pobunjeni rudari napadnu već na početku, vlasti nisu bile sklone takvom rješenju. Računali su da će štrajk biti kratak, a i kao nova vlast na ovom području priželjkivali su prihvaćanje, a ne odbijanje lokalnog stanovništva.

Kako je vrijeme odmicalo tako se kod vlasti učvršćivalo saznanje o potrebi razbijanja štrajka. To se provodilo konkretnim akcijama u više pravaca: pregovorima, pokušajima podmićivanja i prijetnjama. Kako sve to nije dalo rezultata, 7. travnja izdana je naredba da se nasilno zauzme Labinština. U tu svrhu angažirano je oko 1000 dobro naoružanih vojnika, a u Štalije su uplovila dva ratna broda s vojskom.

Vlasti su u razgovoru s Pipanom predložile rudarima kapitulaciju, što je sindikalni vođa u ime rudara odbio i prihvatio borbu s vojskom. Vojna akcija protiv rudara započela je 8. IV.  u jutarnjim satima kod sela Štrmac. U 13 sati zauzet je rudnik u Krapnu. U 13,30  zauzet je rudnik u Vinežu. Skladište na Štalijama zauzeli su financi iz Pule. Izgleda da je svaki otpor rudara prestao u popodnevnim satima.

Na strani rudara poginula su dva rudara - Maksimilijan Orter i Adalbert Sikura, a bilo je i ranjenih. Na strani vojske bilo je dvoje ranjenih. Uhapšeno je 40-ak rudara koji su sprovedeni u zatvor u Rovinj, gdje su dvojica podlegla zlostavljanju. Istraga je trajala sedam mjeseci, a glavna rasprava zakazana je za 16.  studenog 1921. godine.

ISTRAGA, OPTUŽNICE I OSLOBAĐANJE RUDARA

Pred Okružnim sudom u Puli ukupno su bila optužena 52 rudara. Iz optužnice je vidljivo  da su vlasti štrajk i događaje na Labinštini tretirale kao uspostavljanje Sovjetskog režima. Tužitelj tretira optužene kao pobunjenike, a branitelji smatraju da su optuženi u nepovoljnijem položaju u odnosu na slično optužene u Italiji jer se na njih primjenjuju austrijski zakoni. Traže da se na njih primijeni Dekret o amnestiji.

Kako novoj vlasti koja se još učvršćivala nije bilo stalo do zatezanja odnosa s lokalnim stanovništvom donesena je oslobađajuća presuda i rudari su pušteni kućama. Dio rudara bojeći se represija emigrirao je u Jugoslaviju i druge europske zemlje te u Ameriku. Centralni rudarski komitet se raspao, ali aktivnost rudara na Labinštini nije prestajala. Životne su prilike bivale sve teže pa je u kolovozu 1922. g. ponovno izbio štrajk, koji nije bio uspješan kao prethodni jer je i nova vlast u međuvremenu ojačala. Tom je prilikom dosta rudara otpušteno.

OTPOR TALIJANIZACIJI I NOVI ŠTRAJKOVI

Tridesetog listopada 1922. g. na vlast dolazi Mussolini, Squadre d' azione krstare gradovima i selima i teroriziraju stanovništvo. Dekretom od  27. travnja 1923.  daju se ovlaštenja da se slavenski nazivi naselja promijene u talijanska, a isto to je učinjeno i s prezimenima u nastojanju talijanizacije Istre. Novonastala Komunistička Partija Italije postaje onaj politički subjekt u kojemu rudari prepoznaju sebi najbližu političku opciju. U Crvenu federaciju  koju vodi Komunistička partija  učlanjeno je 850 rudara. U izvještaju fašističke policije od 9. srpnja 1925. g.  navodi se: "Grad Labin je, kao što je poznato, uvijek glavni centar boljševizma u Istri." Usprkos nastojanjima fašista da onemoguće bilo kakvu aktivnost, 1925. godine rudari ponovno štrajkaju. Tom su prilikom izborili 25% veće plaće. Šestog studenog donesen je Zakon o zaštiti države po kojemu je osnovan specijalni sud za zaštitu države, a koji je najviše sudio komunistima i ostalim rodoljubima.

REPUBLIKA ILI UTOPIJA

Imajući u vidu događaje koji su se odvijali i dostupna saznanja o njihovoj uzročno - posljedičnoj vezi i postavljenim ciljevima, nameće se pitanje  je li  LABINSKA REPUBLIKA imala u sebi elemente državnosti. Iz analiza izjava svjedoka i dokumentacije nema potvrda da je LABINSKA REPUBLIKA proglašena niti formalno organizirana. Narod je govorio o SLOBODNOJ REPUBLICI. U tisku ovaj se pokret nazivao LA REPUBBLICA ROSSA, SAN MARINO COMUNISTA  ili COMUNE PARIGINA ISTRIANA.

Drugo pitanje koje se nameće jest da li je ta zamisao bila utopija. Uzimajući u obzir ukupno stanje stvari ne bi se to moglo reći, naime rudari su bili duboko uvjereni da je Italija pred revolucijom i da je samo pitanje vremena kad će ona izbiti. Za pretpostaviti je da se tim uvjerenjem vodio i Nacionalni zadružni konzorcij iz Firence prilikom upućivanja proglasa rudarima u Italiji.  U tom kontekstu oni svoju akciju nisu vidjeli kao izolirani slučaj. Ustvari, bila je to istinska prirodna želja čovjeka za svojim oslobođenjem i željom da ovlada rezultatima svoga rada; pokušaj realizacije Marksove misli "tvornice radnicima", drugim riječima samoupravljanje. To se na ovim prostorima uspjelo dva desetljeća kasnije, kada su bili ispunjeni i ostali uvjeti potrebni za ostvarenje tih vrijednosti.

Piše: Vladimir Kapuralin

Fotografije: Dejan Štifanić, Arhiv Narodnog muzeja Labin