GOST KOMENTATOR-ERNIE GIGANTE DEŠKOVIĆ

Zašto se uopće stvorila cijela ta strka oko „Gole istine“? Tko je to podvalio kulturi i Sajam knjiga u Puli degradiralo da se ni o čemu ne priča osim o Nives? Možda direktorica sajma zna odgovor? Nije jasno što je bilo u glavama organizatora kad su odlučili ne dodijeliti Kiklopa za najprodavaniju knjigu godine Nives Celzijus i njezinoj „Goloj istini“. Opravdanje je postala neuvjerljiva teza da je dvojbena „Pulsova“ metodologija istraživanja. Osim što se „Puls“ ima razloga naći uvrijeđenim jer je njegov posao doveden u pitanje, zdrav se razum također ima razloga uvrijediti jer nagradu za najprodavaniju knjigu neće dodijeliti oni koji su ju uspostavili i koji su valjda bili svjesni da najprodavanije knjige najčešće nemaju ni minimum književne vrijednosti. Sama logika knjige koja postaje proizvodom koji potom podliježe osrednjoj čitateljskoj publici (koja je najbrojnija), reklamnim trikovima i masovnoj prodaji vodi k tome, stoga je bilo za očekivati da taj logični slijed pored brucoša na fakultetima humanističkih znanosti shvaćaju i ljudi koji su uspostavili takvu nagradu i svi se redom kite vrlo laskavim nazivima. No izgleda da to nije bilo tako. Usto, kad se doznalo da su neki članovi odbora bili zgroženi što su se našli u situaciji da jednoj Nives moraju dati književnu nagradu, te prethodni dobitnici priprijetili da će vratiti nagradu ako se nađu u istom košu s Nives, priča o dvojbenoj metodologiji popucala je po svim šavovima i sapunica je osigurana. Uslijedila je očekivan reakcija, jer teško da bi netko propusti priliku za tolikim publicitetom koji je stvoren aferom. Magdalena stvorila pogodan teren, Nives ga je iskoristila do maksimuma.
Pred novinarima se pojavila opravdano povrijeđena Nives, jer 45 000 prodanih primjeraka njezine knjige ipak nije mala stvar (mnogi bi hrvatski renomirani književnici ruku dali da imaju takve prodaje) i nagrada joj po svoj prilici uistinu pripada. Rame za plakanje su joj pružili Zvonimir Čičak i Sanja Srnavka. Prvi se našao u ime Hrvatskog helsinškog odbora kojega je u tom trenu bilo malčice smiješno slušati znajući za silne probleme u kojima se HHO nalazi nakon podrške Thompsonovim koncertima, Mirjane Pukanić, dodjeljivanje nagrade Bajiću što su mnogi shvatili kao ulizivanje vlasti te brojnim ispisivanjima članova. Drugo ime je predstavljalo udrugu B.a.b.e. za koju nije baš jasno zašto se pojavila u cijeloj toj priči, jer ako je razlog što je riječ o Nives koja puni žute stranice slikama svojih dekoltea, a ne o samozatajnom Nivesu onda B.a.b.e. slobodno mogu zatvoriti bravu. Bilo kako bilo, na kraju su svi troje zaplakali kako su Nives ugrožena ljudska prava i općenarodna polemika je počela. Kulturu koja se kitila nekim vrlom estetskim i moralnim načelima preko noći je preplavilo vulgarno žutilo i pokazalo koliko je u biti hrvatska kulturna scena krhka i jadna. No i u džungli besmislenog žutila javljali su se glasovi razuma. Esejist i književni kritičar Zdravko Zima je sve pokuša ostaviti u razumne granice konstatirajući da su HHO i B.a.b.e. pobrkali lončiće jer se ljudi štite ako su im ugrožena prava zbog nacionalne, vjerske ili neke druge važne osobine, a ne zbog nagrade. Bilo je još razumnih glasova poput predsjednika Hrvatskog društva pisaca (HDP) Velimra Viskovića koji smatra da su organizatori sami krivi i trebaju se držati pravila koja su si sami zadali te da ne vidi problema da Nives dobije nagradu ako je ispunila kriterije da ju dobije. Slično misli i predsjednik Hrvatskog književnog društva (HKD) Valerio Orlić koji je ustvrdio da se nepotrebno stvorila afera zbog nekolicine umišljenih književnika koji nisu htjeli biti svrstani u isti koš s Nives te da prodaja nema veze sa estetskom vrijednošću. Prvi ljudi hrvatskog i istarskog Društva hrvatskih književnika (DHK) Borben Vladović i Boris Biletić čak nisu htjeli ni komentirati stvar. No bilo je i onih sumnjivijih izjava poput književnice Daše Drndić koja je izjavila da takva nagrada nema mjesta na jednom natjecanju gdje se dodjeljuju i ozbiljne nagrade i da je samo sreća što dosad nije dodjeljivana za šund literaturi. Sa Dašom se može djelomično složiti, jer takva nagrada uistinu nema mjesta na ozbiljnom natjecanju, no teško može proći da ona i ranije nije dodjeljivana za šund. Npr. jedan „da Vincijev kod“ je dobio dotičnu nagradu, a teško tko može tom romanu pripisati bilo kakvu estetsku vrijednost. Usto, i sama je Daša Drndić prošlogodišnja dobitnica te nagrade, kad je imala priliku reći da nagradu odbija jer ju smatra neprikladnom za mjesto gdje se dodjeljuje. U biti jedina je razlika između Browna, Drndić i Nives što se prva dva smatraju književnicima (napose ako su usto i inozemni), a Nives ne. Ona je jednostavno bila poput polugole narodnjačke pjevačice koja je ušetala u operu da primi nagradu za najprodavanije operno djelo.
Jedan od rijetkih koji su iskreno i bez muljanja rekli što je zasmetalo je direktor hrvatskog P.E.N. centra Zvonko Maković koji je izjavio da Nives jednostavno ni po čemu ne pripada staležu književnika, a njezina knjiga svojom osrednjošću teško da se može uopće nazvati knjigom. Zanemarimo čudnu postavku o postojanju staleža književnika, ovdje je rečena srž problema. Ruku na srce, osim nekoliko umišljenih književnika koji misle da će se svijet propasti ako im na vitrini stoji isti kipić koji će stajati i na Nivesovoj, nikoga suviše ne briga da li će Nives dobiti tu nagradu ili ne. Da budemo na čistu, prvoklasna je glupost što se nagrada pod nazivom „hit godine“ (a riječ je o najprodavanijoj knjizi) dodjeljuje uz bok nagradama koje pretendiraju da vrednuju nešto estetski vrijedno. Također, „Gola istina“ je uistinu knjiga (neovisno što Zvonko Marković dvoji) i to bestseler koji je prodan u 45 000 primjeraka što mnogi renomirani književnici ne mogu ni sanjati. No to je istovremeno izrazito nezanimljiva, čudesno loše napisana i estetski sasvim bezvrijedna knjiga prodavana prvenstveno na kioscima i kupovana zbog svoje vulgarnosti i propagande koja ju je pratila. No to više govori o ljudima koji kupuju knjige nego o autorici, zar ne? Naime, činjenica je da se kupuju i čitaju uglavnom osrednje knjige iz pukog razloga što je masa osrednja i voli osrednje stvari. Tako je bilo prije Nives i tako će ostati nakon Nives. Stoga, Nives i nije neka senzacija, već je za upitati zašto se stvorila cijela ta strika, tko je to podvalio kulturi i Sajam knjiga u Puli degradiralo da se ni o čemu ne priča osim o Nives? Možda Magdalena Vodopija zna odgovor? No budimo dobri i pustimo sirotu Magdalenu na miru. Već su se javili glasovi koji žele da Magdalena odstupi, a ona se vjerojatno već nekoliko dana lupa po glavi što je uopće uspostavila tu nagradu i sama se zaplela u vlastitu mrežu. Čak se u pitanje i dovelo daljnje postojanje Sajma – uz što je naravno teško povjerovati, jer Sajam ipak drže izdavačke kuće koje se njime služe da bi se promovirale i zarađivale. (Naime, autori su tu uvijek nekako u drugom planu.) Zar da zbog jedne Nives odustanu od toga? Moš' mislit. Bilo kako bilo, na koliko tankim nožicama stoji Sajam u Puli i dobar dio hrvatske književne scene, te koliko je jednostavno sve te književnike veličine zalijepiti na stranice žutog tiska, vulgarizirati i degradirati do krajnjih granica tragikomičnog, nije pokazalo neko veliko književno ime u nekoj svojoj genijalnoj teorijskoj raspravi, već Nives kojoj su to omogućili organizatori jednoga sajma knjiga. Stoga valja pogledati vedru stranu i priznati da je ovogodišnji Sajam u Puli postigao rekord u zabavljanju masa, gotovo da poželimo „Golu istinu 2“ koja će do temelja razmontira pokoji sajam i (opet) posramiti dobar dio književne scene koja takvo sramljenje uglavnom i zasluži. Kulturolog i pisac Ernie Gigante Dešković