PRIČA O IZGUBLJENOM SJAJU
U suton, kad se uređena pročelja Pule pozlate odsjajem s pučine, gradom se razlije miris svježe pržene kave i bečkih kolača. To nije tek miris, već duh jedne Carevine koja je svoje sidro bacila u pulsku luku, pretvarajući antičke zidine u kozmopolitsku pozornicu. Šetnja započinje tamo gdje more ljubi kamen. U Caffè Miramar, na terasi palače Wassermann, jezici se miješaju kao plima i oseka. Dok njemački, talijanski, hrvatski i mađarski žamore uz šum valova, pogledi gostiju lutaju prema sivim sjenama ratne mornarice, u Arsenalu. Dok sjedi na terasi pulskog Caffè Miramara, James Joyce je stranac u gradu koji mu se čini kao "Sibir-mjesto izgnanstva". Zima je 1904. godine, bura brije s Rive, ali on sjedi vani, ogrnut svojim tamnim kaputom, s pogledom fiksiranim na čelične grdosije austrougarske flote u luci. Za njega je Miramar prozor u svijet – dok ostali časnici promatraju brodove, on promatra ljude. Ispred njega je vjerojatno Piccolo iz Trsta ili bečki tisak. On ne čita vijesti o politici; on traži ritam rečenice, bizarne oglase i sudbine malih ljudi koje će kasnije utkati u svoje besmrtne likove. Miramar mu nudi tu prijeko potrebnu distancu, on je u središtu kozmopolitske vreve, a opet potpuno sam sa svojim mislima. Joyce je svjestan kontrasta. Iznad njega je carski sjaj i luksuz, a on je tek siromašni učitelj engleskog jezika koji krpa kraj s krajem. No, upravo taj kontrast Pule, između stroge vojne discipline i mediteranske opuštenosti kavane, puni njegove bilježnice. U Caffè Miramaru, Joyce nije bio slavni pisac, već tek "onaj mršavi Irac s naočalama" koji predugo sjedi uz jednu šalicu kave, zagledan u maglu pulske luke, dok se u njegovoj glavi polako slažu prve rečenice koje će promijeniti modernu književnost.

Slika 1.  S lijeva na desno: zgrada Admiraliteta, Društvo i Caffe Pro Concordia, Caffe Miramar (Virtalna zavičajna zbirka GKČ Pula)

Tek koji korak dalje, u Caffè Marini, inženjeri i časnici nad kartama svijeta kroje sudbine oceana, dok se dim cigara miješa s mirisom soli.
U samom srcu grada, na Giardinima, Caffè Corso kuca kao bilo Pule. Tu vrijeme stoji uz šuškanje svježih novina pristiglih jutarnjim vlakom iz Beča, Trsta i Budimpešte. Intelektualci i trgovci, skriveni iza visokih stranica tiska, ispijaju svoje male crne kave, dok se u Caffè Lloydu čuje tupi udarac biljarskih kugli i korak posluge u besprijekornim uniformama.

Ako krenete prema Forumu, u Caffè Municipio, osjetit ćete puls starog grada, žamor lokalnog puka i pridošlica koji u sjeni povijesti vode vječne rasprave. 

Slika 2 Caffe Municipio (Virtalna zavičajna zbirka GKČ Pula)

No, elegancija se skriva u Caffè Central (slika 3), gdje više građanstvo, uz tihe razgovore, čuva tradiciju dugih popodneva, onih u kojima je kava samo izgovor za bivanje. (Virtalna zavičajna zbirka GKČ Pula)

U samom srcu pulskog kulturnog života, tamo gdje se visoki svodovi Politeame Ciscutti uzdižu nad gradom, smjestio se Caffè Viennese. Ako je Marine-Kasino bio hram vojske, Viennese je bio svetište umjetnosti i boemštine. Otvarajući svoja vrata 1882. godine, ova kavana nije bila samo usputna stanica, već produžetak kazališne pozornice. Njezin duh bio je neodvojiv od baršunastih loža i mirisa kazališne šminke. Tu se dešavao  susret elite i umjetnika: za mramornim stolićima sjedili su bok uz bok strogi kritičari s monoklima i ekscentrični umjetnici. Bio je to prostor gdje su se razmjenjivale ideje o novim scenografijama dok su konobari u crnim frakovima bešumno klizili između stolova. Sam naziv "Viennese" obećavao je dašak metropole. Dok se vani na pulskim ulicama osjećao miris mora i katrana iz brodogradilišta, unutra je vladao miris toplog štrudla, vanilije i jake crne kave, baš kao u srcu Beča. Ovdje se čitao Neue Freie Presse, ali i l'Eco di Pola, te se i strastveno raspravljalo o liberalnim idejama i novim strujanjima u europskom teatru. Kavana je bila dnevni boravak onih koji su Pulu vidjeli kao kozmopolitsko središte, a ne samo kao ratnu luku. Caffè Viennese bio je mjesto gdje se gradska elegancija susretala s kazališnom dramom, čineći zgradu Ciscutti istinskim epicentrom pulskog društvenog sjaja.

U Carrarinoj ulici stajao je od 1907.godine Narodni dom. U prizemlju te ponosne zgrade, pod visokim svodovima, kucalo je srce Pule koje je govorilo hrvatski. Kroz velika stakla Basletićeve kavane prosijava toplo, žućkasto svjetlo prvih električnih žarulja. Unutra, u oblaku dima i žamoru glasova, miješaju se koračnice s mirisom kuhinje i domaće loze. Dok u jednom kutu gospoda u polucilindrima, poput Iva Zuccona, tiho kuju stihove o „krasnoj zemlji“, u drugom se čuje zveket krigli iz gostionice koju puni plzensko pivo. U susjednom prostoru djelovao je restoran - to nije bilo samo mjesto za objed; bio je to salon slobode. Konobari su između stolova nosili više od pladnjeva — nosili su vijesti iz „Naše sloge“, šaptali o odlukama Istarske posujilnice i osmijehe upućene sokolašima koji su se dolje u dvorani pripremali za vježbu. Bio je to miris onog starog, građanskog svijeta gdje se uz čašu vina   sanjala budućnost . Pjevačko i glazbeno društvo Narodnoga doma u Puli, osnovano je 1910. radi promicanja glazbene kulture te pjevačke i sviračke poduke stanovništva. Priređivali su se   vokalno-instrumentalni koncerti  u dvorani Narodnoga doma, a na koncertnim su rasporedima bile skladbe iz slavenske glazbene literature, djela Matka Brajše Rašana.

Slika 4. Narodni dom (zgrada na vrhu ulice) (Virtalna zavičajna zbirka GKČ Pula)

A onda, na Božić 1913. godine, Pula dobiva svoj krunski dragulj, nakon tri godine obnovljeni Marine - Kasino i njegov čuveni Caffè bei Marine-Kasino. Miris skupih parfema i odsjaj generalskih epoleta na terasi s pogledom na park označavaju vrhunac jednog sjaja koji se čini vječnim. Iako je bio zatvorenog tipa za časnike i elitu, on je postavio standarde luksuza. 

Kristalni lusteri, mramorni podovi i terase s pogledom na park pružali su savršenu kulisu za najglamuroznije balove, uz gostovanja orkestara iz Beča i Praga. Tu su se rađale melodije koje će uskoro pjevušiti cijela Europa. Za kapelnike poput Franza Lehára i Franza Schmidta, Pula nije bila samo ratna luka – bila je kreativni laboratorij pod carskim pokroviteljstvom. Dok su s terase Kasina promatrali park i luku, kapelnici su u šumu valova i vojničkim trubljama tražili ritam. Lehár, koji je u Puli vodio orkestar Mornarice, upravo je ovdje brusio svoj stil. Prije nego što bi orkestri iz Beča i Praga stigli na glamurozne balove, kapelnici bi provodili sate za klavirom u polumraku prazne dvorane Kasina. Tu, između visokih stupova, Lehár je sanjao o operetama koje će ga proslaviti. Pula mu je dala „plavu krv“ carske mornarice, ali i slobodu da u koračnice unese dotad neviđenu eleganciju. Svaka nova skladba imala je svoje vatreno krštenje pred najstrožom publikom – admiralima, diplomatima i njihovim suprugama u svilenim haljinama. Ako bi gosti u Marine-Kasinu zaplesali uz novi valcer, kapelnik je znao da ima hit koji će preko Trsta stići do bečkih pozornica. Marine-Kasino bio je sjecište naroda. Slušajući mješavinu jezika i promatrajući oficire iz svih dijelova Monarhije, skladatelji su stvarali glazbu koja je bila univerzalna. Taj specifični „pulski zvuk“ bio je spoj bečke vedrine i jadranske strasti, formula koja ih je kasnije učinila svjetskim ikonama operete i simfonijske glazbe. 

Slika 5. Stari Marine Kasino (1872-1910.) i nova zgrada, otvorena na Božić 1913 .godine ( Virtalna zavičajna zbirka GKČ Pula)

Na rubu grada, tamo gdje se željezna pruga susreće s mirnom uvalom, izronio je 1909. godine Hotel Riviera – kameni cvijet secesije, okrunjen kulama koje stražare nad lukom. Ona nije bila samo hotel; bila je obećanje luksuza onima koji su u Pulu dolazili s mirisom dalekih putovanja u kosi. Dok se sunce polako utapa u Jadran, njezina se fasada presijava poput bisera. U njezinu kavanu, zaklonjenu teškim baršunom i mirisom egzotičnog cvijeća, ulazi se s tihim strahopoštovanjem. Tu zrak titra od glazbe uživo – violine plaču bečke valcere, dok klavir odgovara ritmom tršćanskih luka. Pod visokim stropovima miješaju se sudbine: Visoki oficiri u besprijekornim plavim odorama ovdje skidaju rukavice, odlažu sablje i na trenutak zaboravljaju na disciplinu brodskih paluba. Diplomati iz Beča i Berlina, skriveni iza oblaka dima skupih havana, u poluglasu rješavaju pitanja koja kroje kartu Europe. Gosti iz inozemstva, u krinolinama i s čipkastim suncobranima, promatraju kroz prozor panoramu brodogradilišta, osjećajući se kao da su na samom rubu civiliziranog svijeta, a opet u njegovom najfinijem krilu. Caffè Riviera bila je pozornica na kojoj se svake večeri igrao komad o sjaju i prolaznosti. Uz zvuk kristalnih čaša i prigušeni smijeh, u njoj se slavio život koji je mirisao na kolonijalnu robu, skupi konjak i jadransku sol. Bila je to Pula u svom najotmjenijem izdanju – kozmopolitska, gorda i neponovljivo lijepa u sutonu jednog carstva.

Slika 6. Riviera Palace hotel (Virtalna zavičajna zbirka GKČ Pula)

Od Riviere s njezinom glazbom uživo, preko modernog Piccola, pa sve do Narodnog doma, svaka je kavana bila jedan svijet za sebe. Bile su to male luke mira, kulture i prestiža, mjesta gdje je Pula, ogrnuta austrougarskim plaštom, bila istinska prijestolnica Jadrana.

Ali postoji i ona drugačija Pula.  Zrakom se miješa miris metalne strugotine i teškog znoja dok se kapije Arsenala otvaraju, ispuštajući rijeku umornih ljudi u plavim radnim odijelima. 

Slika 7. restoran Sezession i Trattoria al teatro (Virtalna zavičajna zbirka GKČ Pula)

 U sjeni današnje Anticove ulice nekada je pulsiralo srce pulske otmjenosti. Između Danteova trga i kazališnih svjetala, kavana Sezession bila je utočište u kojemu je Blaž Paskoević, čovjek snažna duha i bogata imetka, uljepšavao trenutke opuštanja. Njegove su zgrade prkosile godinama, no sudbina je htjela da upravo onaj kutak u kojem se ispijala kava i dijelili snovi nestane u plamenu savezničkih bombi. Danas tamo stoji nova građevina, tek tihi podsjetnik na prostor koji je nekada disao secesijskim sjajem. No, ulica ne pamti samo raskoš, već i neprežaljene uzdahe. Pred vratima obližnje Trattorie Al teatro, gdje su se nekad stapali smijeh i pjesma, u suton lipnja 1919. godine, ugasio se jedan mladi život. Mehaničar Giacomo Tutti, tek zakoračio u svoje dvadesete, pao je pokošen oštricom sudbine. Priča se da mu je presudila ruka onoga koga je volio – bila je to ljubav koja je, umjesto topline, donijela hladni čelik. Giacomo je otišao nepoznatim putevima vječnosti, ostavljajući za sobom samo nijemu tugu majke i sestre te tajnu koja i danas lebdi nad pulskim pločnicima.

Put do skromnih kućica na periferiji grada : Busoler, Valdebek, Štinjan, Vinkuran ili u pulskoj četvrti  Croazia i Kaštanjer presječen je toplim svjetlima usputnih, ali vrlo dobrodošlih gostionica. U uskim ulicama starog grada, poput Vie Minerva, život je bio siroviji i glasniji. Ta je ulica imala idealan položaj za desetke gostionica u kojima su uz društvo prijateljica noći ili farfalina, kako ih ondašnja glasila nazivaju, zaborav od naporne svakodnevnice nalazili mnogobrojni mornari i arsenalski radnici. To su bila mjesta "demokracije stola" gdje su se miješali svi jezici Monarhije. Via Tradonico, dio grada (razrušen u Drugom svjetskom ratu) bio je također poznat po brojnim manjim gostionicama i živahnom noćnom životu koji je često uključivao i mračnije strane tadašnje Pule. Tamo, za veselim drvenim stolovima, uz čašu terana ili malvazije, umor nakratko ustupa mjesto pjesmi. "Ancora un litro de quel bon!" orio se iz Arsenalotskih grla, dok žuljevite ruke lupaju ritam o stol. To nije pjesma obijesti, već prkos svakodnevici – trenutak u kojem Arsenalot prestaje biti samo broj u carskom stroju i ponovno postaje čovjek, povezan s drugima istom sudbinom i istim „litrom dobroga“.

U austrougarskoj Puli, restorani i gostionice nisu bili samo zgrade od kamena, već sidrišta duše u gradu koji je bujao poput plime. Za tisuće mornara i radnika koji su u Pulu stigli s dalekih Alpa ili iz panonskih ravnica, gostionica je bila topli šal oko vrata. Bez nje, Pula bi bila samo hladni stroj od čelika i topova; uz nju, postala je dom u kojem se miris domaće kužine borio protiv mirisa strojnog ulja. U gradu gdje se govorilo deset jezika, čaša vina bila je univerzalni rječnik. Gostionice su bile mjesta gdje su se nerazumljive riječi pretvarale u zajednički smijeh, a nepoznati stranci u braću po sudbini. Pod sjajnim lusterima Marine-Kasina ili uz masne stolove malih pulskih oštarija, čovjek je prestajao biti samo broj u carskom registru. Tu je individualnost cvjetala uz zvuk violine ili zveket tanjura, podsjećajući svakoga da život nije samo rad u Arsenalu, već i užitak u trenutku. Na mramornim stolovima krasopisom su se pisale prve vizije moderne Istre. Restorani su bili inkubatori ideja gdje su se uz kavu rađale nove ljubavi, sklapali veliki poslovi i sanjali snovi koji su Pulu pretvorili iz zabačenog sela u blistavu metropolu Mediterana.

Da nije bilo tih mjesta, povijest Pule bila bi tek suha kronika vojnih pobjeda, a ne živa pjesma o ljudima koji su je gradili.

(Dr.sc. Alida Perkov)